„Patrijarhalni, tradicionalni
mentalitet neraskidivo sljubljen sa katoličanstvom teško će iz svog krila
pustiti građanstvo ka nekim novim, toplijim i sigurnijim lukama“
U
povijesti su ljudskog roda muškarci bivali onima koji su, ruku na srce, u
mnogim ratovima, časno ili pak manje časno ginuli. Nekada zbog svojih ideala,
gotovo pa uvijek zbog tuđih, onako lijepo upakiranih i plasiranih u više ili
manje ozbiljnu, vidljivu ili nevidljivu, potencijalnu ili stvarnu prijetnju
svemu za što bi čovjek bio kadar nesebično ponuditi svoj život. Ipak, mnogi bi
se vojskovođe, hrabri ratnici, neuspješni dezerteri i „kvislinzi“ čije kosti
počivaju ispod debelog sloja nekih novijih kostiju koje su pale u ime slobode,
pravde ili pak nečijeg krvavo plaćenog hira, postidjeli kada bi makar i na
trenutak bili u mogućnosti stati na prvu crtu obrane zajedno sa onima koji se
danas bore za svoje, ili tuđe, ideale. Očekivajući kakvog strašnog protivnika,
razjarenu i neumoljivu gomilu krvoločnih ratnika, zasigurno bi, upitno je da li
od sramote ili od nevjerice, prasnuli u gromoglasan smijeh kada bi umjesto
čitavih hordi dobro obučenih, naoružanih muškaraca stali oči u oči sa svojim
protivnikom – ženskim reproduktivnim organom.
Patrijarhalni,
tradicionalni mentalitet neraskidivo sljubljen sa katoličanstvom teško će iz
svog krila pustiti građanstvo ka nekim novim, toplijim i sigurnijim lukama, ali
doima se kao da se muškarci, posve razumljivo, baš i ne žele otrgnuti iz tog,
njima toplog utočišta. Posve bi nerazumno, uza svo negodovanje na pomisao o
istinitosti same činjenice, bilo očekivati da će se u zemlji religioznih ljudi
iznjedriti drugoga pristupa promjenama osim opiranju istima, a još bi nerazumnije
bilo zahtijevati od ljudi sraslih sa određenim načinom života da odbace svoje,
bilo istinski štovane ili nametnute ideale. Ono što je gotovo paradoksalno
smiješno, ali ispravno u svojoj suštini jest sloboda mišljenja, sloboda
protivljenja. U demokratskom društvu, u kakvom živimo, ili barem mislimo tako,
zaista bi suludo bilo ne dopustiti preplašenim muškarcima da ne iskažu svoje
očajanje i bijes povodom abortusa, odnosno pobačaja koji je i dalje legalan u
Hrvatskoj, a još suludije bi bilo ne očekivati žustar, ispravan odgovor žena na
to sebi svojstveno zadiranje u ono što, iskreno rečeno, s muškarcima i nema
puno poveznica. Ono što pak po svojoj prirodi jest suludo, a obzirom na gore
spomenute razloge dramatičnih prosvjeda svih razjarenih muževa i onih koji će
to tek postati iz udruge „Muževni budite“, do krajnje mjere i bezobrazno, jest
moć koju oni u svojim rukama posjeduju, i koja bi mogla biti lijekom možda čak
i toj „njihovoj“ razarajućoj bolesti koja ipak ne napada njihovo tijelo, ali
napada njihov um.
Ipak, te ruke ne koriste da bi zacijelili
rane, ni liječili bol, već da bi, da se shvati kako hoće, zadali nove udarce.
Koliko bi samo tih, njima toliko neželjenih i nedopustivih pobačaja spriječili
da su umjesto prosvjedovanja, primjerice, odlučili više poštivati svoje žene,
majke, sestre, kćeri. Koliko bi se manje žena na taj, prvenstveno njima
izrazito stresan, traumatski događaj odlučilo kad bi, oni koji „zastupaju
muževnost“, odlučili zastupati sve djevojke, žene koje su pretrpjele psihičko i
fizičko maltretiranje. Koliko bi se žena tek odlučilo imati dijete kada bi ti
muževni, mjesto što upozoravaju na čedno oblačenje ljepše polovice, uz sramnu i
nedopustivu usporedbu oskudno odjevene žene sa ponuđenim slatkišem, kojeg vam
na kraju uskrate, recimo, odlučili učiti svoje prijatelje, sinove, pa ako bi uz
to smogli snage i sebe preispitati i ponovno naučiti, da se odupru naletu
uzbuđenja i strasti koja je kudikamo životinjska, a ponajviše jednostrana i
vrlo često izazvana ničim ili skoro ničim. Kad bi se bili kadri naučiti da
svijet nije mesnica, da žene, svučene ili obučene nisu komad mesa u koji će
zariti svoje prste samo zato što im na pomisao ručka koji bi se od tog „slasnog
komada“ mogao napraviti, krenu curiti sline, možda bi i prisile bilo manje, ne
možda, već zasigurno. A to bi zasigurno značilo i manje pobačaja kojih se
toliko pribojavaju.
Ipak
je teško oteti se dojmu da uza svu beznadnost kojom je sama nada da je to, ili
bi barem moglo biti, moguće i ostvarivo, obojana, čak i onda kada bi se ona
ostvarila, pred muškarcima bi ostala još jedna bitka – bitka sa ženama koje ne
žele dijete, bila to trenutna odluka uzrokovana mnoštvom varijabli koje su na
nju više ili manje utjecale, ili pak čvrsta, dugotrajna odluka.
Vanesa
Tenžera
Primjedbe
Objavi komentar