Mladi vizionar godine: studentica Mia Deranja iz Konavala pobjednica na natjecanju studenata

 

U studentskom natjecanju Mladi vizionar godine organiziranom od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade u suradnji s Poslovnim dnevnikom i Večernjim listom pobjednica je studentica iz Konavala Mia Deranja. Cilj natjecanja je motiviranje studenata iz ruralnih područja da ostanu u Hrvatskoj i u svojoj domovini grade svoju budućnost. Mia je kroz esej Svoj rodni kraj 2030. morala predstaviti svoju viziju ruralnog kraja iz kojeg dolazi kroz sociološki, infrastrukturi, ekonomski i gospodarski razvoj područja. Kroz projekt 'Hrvatska pamet Hrvatskoj' cilj je podići svijest javnosti o potrebi zadržavanja obrazovanih  mladih u domovini i pružiti im priliku da svojom kreativnošću izgrade svoju budućnost.

1.     Kako si se odlučila za prijavu?

Već dugo sam razmišljala kako ću početi pisat knjigu. Na Facebooku mi je iskočio link natječaja za ovaj projekt i tako sam odlučila pokušati. Rekla sam si ako uspijem napisat kvalitetan uvod da ću nastavit pisati. I tako što sam dalje pisala i kasnije što sam više puta čitala, esej mi se sve više sviđao.

2.  Trenutno živiš u Splitu i na zadnjoj si godini studija. Kakvi su tvoji planovi nakon završetka studija, planiraš li se vratiti živjeti u Konavle?

Trenutna mi je želja vratiti se u Konavle, ali to ne znači da me neka dobra ponuda za posao ne bi zadržala još koju godinu u Splitu. Svakako, moji dugoročni planovi su vezani za Konavle i pokretanje vlastitog posla.

3.     Sportašica si, studiraš na Kineziološkom fakultetu, prema tvom mišljenju kakav je izbor sportova u Konavlima za djecu i mlade?

To je jedno područje koje me muči još od malih nogu najviše zbog toga što sam oduvijek pokazivala ambicije prema sportu i samo sam se u njemu mogla zamisliti. Sport bi kao tjelesna aktivnost po meni trebao biti sastavni dio ljudskog života, a posebice bi trebao igrati bitnu ulogu u razvoju djece. Stoga, mislim da sva djeca koja su rođena u manjim sredinama ne bi trebala biti uskraćena za neki sport kojim se žele baviti. Naravno, razumljivo je da će u gradu biti veći izbor nego u manjim mjestima, ali opet bi se trebalo poraditi na dovoljnom izboru kako bi se djeca mogla u zrelijoj dobi prebaciti i biti kvalitetni u gradskim klubovima. Iz nekog mog osobnog iskustva obično se kao opcija nude odbojka za djevojčice i nogomet za dečkiće. Još najgore od svega bi istaknula to što u Konavlima zaista ima prostora i dovoljno infrastrukture za provođenje treninga, natjecanja te se situacija malo i popravila zadnjih godina, ali opet je to nedovoljno dobro.

4.     Kao žena u nogometu, jesi se ikad susretala sa raznim predrasudama i negativnim

mišljenjima okoline?

Osobno se nikad nisam susrela sa negativnim komentarima iako sam upoznata s takvim situacijama što zbog medija, što zbog razgovora sa suigračicama ili djevojčicama koje treniram. Znala sam par puta na turnirima čuti komentare divljenja: “vidi je, bolje igra od tebe, tebe bi predriblala”. Sad, bio to sarkazam ili ne, s tim se ne treba zamarat. To bi i preporučila svim mlađim djevojčicama. Uvijek se nekome nećete sviđati ili će vas krivo gledati, ali najbitnije je da vi znate svoj put i da vi u njemu uživate, a ostali samo mogu biti ljubomorni.

5.  Smatraš li da su mladi ljudi u Konavlima svjesni potencijala koje Konavle kao ruralno mjesto nudi?

Zaista mislim da se svi mladi rado vraćaju u Konavle i da lijepo o njima pričaju. Naravno, u jednom trenutku života, bilo to zbog faksa ili posla, živiš dalje od svog rodnog kraja i koliko god pronađeš novo društvo, upoznaš novi grad mislim da jedva čekaš blagdane ili par slobodnih dana da se odmoriš u svom kraju. Smatram da u Konavlima ima dovoljno mjesta za mlade te dovoljno prostora za napredak koji se može ostvarit upravo ambicijom mladih ljudi koji žele nešto promijeniti, pokrenuti ili jednostavno nastaviti ono što su njihovi očevi, djedovi, pradjedovi pokrenuli.

6.     Kako najviše voliš provoditi slobodno vrijeme?

Slobodnog vremena baš i nemam previše zbog obaveza na faksu i u klubu. Radim ono što volim pa čak i kad imam slobodnog vremena ponekad ostanem na terenu gledati ostale treninge. To me zadovoljava pa zapravo ne smatram da se nešto previše umaram. Naravno, bude i takvih dana kad jedva čekam leći u krevet, čitat knjigu, gledat filmove, ali većinom uvijek nešto radim, pripremam za treninge. Kad uhvatim vremena sviram i gitaru, trčim, šetam, družim se s prijateljima. Imam puno hobija pa mi jako rijetko bude dosadno. Preporučam svima da uhvate neki ritam života u kojem im nikad neće biti dosadno.

Lucija Šapina