Kako potrošači pokušavaju utjecati na cijene i ima li bojkot stvarni učinak?
U posljednje vrijeme sve se češće govori o bojkotu trgovina u Hrvatskoj kao odgovoru na kontinuirani rast cijena osnovnih potrepština, prehrambenih proizvoda i goriva. Građani suočeni s inflacijom, rastom životnih troškova i stagnacijom primanja, izražavaju nezadovoljstvo kroz pozive na bojkot velikih trgovačkih lanaca. Na društvenim mrežama pojavljuju se inicijative koje potiču građane da barem jedan dan u tjednu ne kupuju u određenim supermarketima, vjerujući da će tako poslati snažnu poruku trgovcima i natjerati ih na korekciju cijena. No, ključno je pitanje može li bojkot doista donijeti dugoročne promjene ili je riječ o simboličnom činu koji nema značajan ekonomski učinak?
Važno je razumjeti i način na koji funkcionira tržište te kakav utjecaj potrošači doista mogu imati. Trgovački lanci svoje cijene formiraju prema nizu faktora, uključujući nabavne troškove, konkurenciju i očekivanja potrošača. Dok se pojedinačni kupci često osjećaju nemoćno u odnosu na velike trgovačke sustave, kolektivno djelovanje može donijeti promjene. Uspješni primjeri bojkota u svijetu pokazuju da su dugotrajni i organizirani pritisci na određene tvrtke ili brendove rezultirali promjenama u poslovnim politikama. Međutim, ključno je pitanje koliko su hrvatski potrošači spremni na takav dugoročan angažman i mogu li ostati dosljedni u svojim odlukama.
Jedan od ključnih faktora uspješnosti bojkota jest njegova masovnost i dosljednost. Ako bojkot provodi samo manji dio potrošača, učinak na poslovanje trgovačkih lanaca ostaje minimalan, a samim time i pritisak za snižavanje cijena slabi. Osim toga, potrošači se često suočavaju s ograničenim alternativama – mali trgovci i lokalni proizvođači ne mogu uvijek ponuditi istu razinu dostupnosti i cijena kao veliki lanci, što otežava provođenje dugotrajnijeg bojkota. Također, u situaciji kada su rast cijena i inflacija posljedica globalnih ekonomskih faktora, bojkot pojedinih trgovina može imati ograničen domet. Umjesto isključivog oslanjanja na bojkot, dugoročne promjene mogu se postići kroz kontinuiranu edukaciju potrošača, podupiranje konkurencije na tržištu te zahtijevanje veće transparentnosti u formiranju cijena.
Utjecaj globalnih kriza na cijene u Hrvatskoj
Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, posljednjih godina prolazi kroz razdoblje visoke inflacije. Globalni poremećaji uzrokovani pandemijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom značajno su utjecali na cijene proizvoda i usluga. Međutim, dok građani pokušavaju prilagoditi svoj budžet novim okolnostima, percepcija je da trgovački lanci koriste krizu kao priliku za povećanje marži i ostvarivanje većih profita. Mnogi kupci primjećuju da su cijene nekih proizvoda porasle znatno više od realnog rasta troškova proizvodnje i nabave, što je dodatno pojačalo ogorčenje javnosti.
Bojkot trgovina predstavlja jedan od rijetkih alata kojim potrošači mogu izraziti svoje nezadovoljstvo i izvršiti pritisak na trgovačke lance. Teorijski, ako bi velik broj ljudi prestao kupovati u određenim trgovinama tijekom duljeg razdoblja, trgovački lanci bili bi primorani sniziti cijene kako bi povratili kupce. No, problem leži u održivosti ovakvih akcija. Većina potrošača, iako ljuta zbog visokih cijena, u praksi se suočava s ograničenim izborom. Mali lokalni dućani i tržnice ne mogu uvijek ponuditi konkurentne cijene niti jednaku ponudu proizvoda kao veliki trgovački centri, što znači da mnogi građani jednostavno nemaju realnu alternativu.
 |
| (izvor: shutterstock.com) |
Iskustva iz prošlosti pokazuju da su ovakvi bojkoti najčešće kratkog daha. Građani često zaborave na svoj inicijalni revolt nakon nekoliko dana ili tjedana i vraćaju se u iste trgovine, ponajviše iz navike ili zbog praktičnosti. S obzirom na to da tržište maloprodaje u Hrvatskoj dominira nekoliko velikih trgovačkih lanaca, bojkot jednog lanca često dovodi do toga da kupci samo preusmjere svoju potrošnju u drugu trgovinu, umjesto da se ostvari stvarni pritisak na cijene.
Unatoč ovim ograničenjima, bojkot ipak može imati određene kratkoročne učinke. U nekim slučajevima, trgovački lanci su pod pritiskom javnosti privremeno snizili cijene određenih proizvoda ili uveli promotivne akcije kako bi smirili nezadovoljstvo kupaca. Međutim, takvi potezi često su više marketinške prirode nego rezultat stvarne promjene poslovne politike. Dugoročno, trgovački lanci imaju dovoljno financijskih resursa da prebrode kratkotrajne padove u prodaji, dok potrošači imaju ograničenu sposobnost održavanja bojkota.
Bojkot u kontekstu transparentnosti tržišta i konkurencije
Postavlja se pitanje postoji li učinkovitiji način borbe protiv neopravdanog rasta cijena. Stručnjaci ističu da bi građani, umjesto povremenih bojkota, trebali zahtijevati veću transparentnost u formiranju cijena te jaču ulogu državnih institucija u kontroli tržišta. Primjerice, Vlada može pojačati nadzor nad trgovačkim maržama, poticati konkurenciju kroz podršku domaćim proizvođačima i manjim trgovcima te uvesti mehanizme koji sprječavaju kartelske dogovore među velikim lancima. Također, dugoročno rješenje može biti poticanje kupnje proizvoda od lokalnih proizvođača, što bi smanjilo ovisnost potrošača o velikim trgovačkim sustavima.
No, kako bi tržište doista postalo transparentnije i pravednije, nužno je osigurati lakši pristup informacijama o cijenama, trgovačkim maržama i poslovnim praksama velikih lanaca. Trenutačno su potrošači često uskraćeni za jasne podatke o tome koliki dio cijene odlazi proizvođačima, a koliki čini zarada trgovaca. Uvođenje sustava redovitog izvještavanja o maržama i mogućnost javnog uvida u te podatke moglo bi potaknuti trgovce na poštenije formiranje cijena i smanjiti praksu neopravdanih poskupljenja. Osim toga, omogućavanje jednostavnog uspoređivanja cijena među različitim trgovinama putem digitalnih platformi ili službenih izvještaja dodatno bi osnažilo potrošače i olakšalo im donošenje informiranih odluka prilikom kupnje.
Transparentnost tržišta također ovisi o razini konkurencije, a u Hrvatskoj je maloprodajni sektor izrazito koncentriran u rukama nekoliko velikih trgovačkih lanaca. Kada na tržištu postoji manjak stvarne konkurencije, trgovci imaju veću slobodu u određivanju cijena, što potrošače stavlja u nepovoljan položaj. Poticaji za razvoj manjih trgovaca i jačanje lokalne proizvodnje mogu pomoći u stvaranju ravnoteže, smanjujući ovisnost potrošača o velikim sustavima. Osim toga, jača regulacija protiv monopolističkih i kartelskih praksi ključna je za sprječavanje dogovaranja cijena među velikim trgovačkim lancima, što je jedan od glavnih razloga zbog kojih bojkot, sam po sebi, često ne donosi dugoročne rezultate.
Jedan od ključnih problema leži i u potrošačkoj psihologiji. Velik broj kupaca rijetko prati stvarne razlike u cijenama i često kupuje iz navike, bez previše razmišljanja o alternativama. Promjena ponašanja potrošača mogla bi imati značajniji učinak od jednodnevnih bojkota – ako bi građani sustavno birali proizvode s boljim omjerom cijene i kvalitete te podržavali trgovce koji nude poštene cijene, to bi dugoročno moglo natjerati velike lance na prilagodbu poslovne politike.
Bojkot trgovina u Hrvatskoj može poslužiti kao simbolična poruka nezadovoljstva građana, ali njegov dugoročni učinak ovisi o organiziranosti i dosljednosti potrošača. Ako bojkot ostane na razini spontanih i kratkotrajnih inicijativa, vjerojatno neće imati značajniji utjecaj na tržište. No, ako se kombinira s drugim oblicima pritiska, poput zahtjeva za većom transparentnošću cijena, poticanja konkurencije i edukacije potrošača, može postati korisno sredstvo u borbi za pravednije i povoljnije tržište. Ključ uspjeha leži u informiranosti, organizaciji i dugoročnoj promjeni potrošačkih navika. Samo sustavan i dosljedan pristup može donijeti stvarne rezultate.
Mia Glavinić
Primjedbe
Objavi komentar