Kažu da su studentske godine najljepše razdoblje života – vrijeme kada se uči, gradi budućnost i uživa u mladosti. No, u razgovoru s kolegama sve se češće čuju rečenice poput: „Ne znam koliko još mogu izdržati“ ili „Osjećam se kao da mi je cijeli život sveden na preživljavanje“, umjesto priča o bezbrižnim danima. Studiranje u današnje vrijeme nije samo intelektualni izazov – to je borba s neprestanim umorom, stresom i nesigurnošću.
Fakultet bi trebao biti mjesto razvoja i učenja, no sve češće postaje arena u kojoj se studenti bore – ne samo za ocjene, već i za osnovne uvjete za život. Ključno je pitanje: školuje li se ova generacija da bi radila ili radi kako bi se mogla školovati?
Velik broj studenata radi – neki povremeno, neki stalno, ali svi su suočeni s istim izazovom: njihov dan jednostavno nema dovoljno sati za sve obveze.
Marija Fišer, studentica medicine u Zagrebu, već je navikla na nespavanje i kronični umor. Opisujući svoju svakodnevicu, kroz smijeh kaže: „Ustanem u šest, odem na predavanja, navečer učim do tri ujutro i tako svaki dan ispočetka. Ponekad zaspim s knjigom u ruci i probudim se samo zato što mi se laktovi ukoče od držanja glave.“
 |
| (izvor: studomat.ba) |
Njezina priča nije iznimka. Student ekonomije, koji konobari pet dana u tjednu, svjestan je da si ne može priuštiti oslanjanje isključivo na roditeljsku pomoć. Iscrpljujuće balansiranje fakulteta i posla ostavlja ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje – stres, tjeskoba i nesanica postali su normalan dio studentske svakodnevice.
Jedna profesorica sa sveučilišta primijetila je kako su studenti danas „ljeniji nego prije“. No, ostaje pitanje kako bi se ona snašla da je morala istovremeno raditi, učiti, pisati seminare i pripremati se za ispite. Kada se od studenata očekuje da budu i vrhunski akademski uspješni i financijski neovisni, iscrpljenost postaje neizbježna posljedica.
Prosvjedi studenata u Beogradu pokazali su da je nezadovoljstvo dosegnulo vrhunac. Mladi nisu izašli na ulice samo zbog visokih troškova studiranja, već i zbog osjećaja da ih sustav gura prema rubu. Transparenti poput „Radimo da bismo studirali, studiramo da bismo radili – gdje je kraj?“ jasno su izrazili neslaganje s nametnutim teretom.
Zahtjevi studenata nisu nerealni – traže veće subvencije, bolje uvjete u studentskim domovima i reformu obrazovnog sustava koja bi bolje povezala teoriju s praksom. U osnovi, njihova borba svodi se na pravo da budu studenti, da se posvete učenju i razvoju, bez stalne brige o egzistenciji.
Potreban je sustavni zahvat u obrazovni i ekonomski sustav kako bi se stvorili uvjeti u kojima studenti mogu nesmetano učiti i razvijati se. Zanemarivanje njihova mentalnog zdravlja i dobrobiti imat će dugoročne negativne posljedice na društvo. Studiranje bi trebalo biti priprema za budućnost, a ne svakodnevna borba za preživljavanje. Ako se ovakva situacija nastavi, kakva će biti sudbina generacije koja bi trebala nositi društvo naprijed?
Marija Fišer nastavit će učiti do kasno u noć, studenti u Beogradu možda će i dalje prosvjedovati, ali ključno pitanje ostaje – kada će sustav napokon početi slušati one zbog kojih i postoji?
Nera Pavličević
Primjedbe
Objavi komentar