Preskoči na glavni sadržaj

Kratki povijesni vodič kroz predviđene smakove svijeta

Foto: superpunch.com
Od antičkih vremena, mnogi ljudi su s nestrpljenjem (nekada i previše euforično) predviđali i čekali moguće datume kraja svijeta. Teorije o tome kako će zapravo on nastupiti i kada, razlikovale su se od kulture do kulture, ali su neke stavke uvijek ostajale iste: neizbježan kraj čovječanstva je bliži nego se može zamisliti, a datum propasti ne smije biti nasumičan nego mora simbolično predstavljati neku osobu, događaj, religiju ili civilizaciju jer, kao što je opće poznato, svemiru i nebeskim tijelima izuzetno je bitno kada se tko rodio ili umro pa prema tome uvijek namještaju svoje aktivnosti, uključujući i iznenadno samouništenje.

Prema Wikipediji, najranije predviđanje apokalipse zapravo i nije bilo toliko apokaliptično za cijeli svijet, koliko samo za Rim. Naime, stari su Rimljani vjerovali u mit da je dvanaest orlova proreklo Romulu točan datum uništenja Rima. Nitko nije znao što su mu orlovi točno rekli pa su simbolično uzeli da svaki orao predstavlja deset godina, te da će rim biti uništen 634. prije nove ere, odnosno 120 godina nakon njegova osnutka. Predviđena godina je došla i prošla, grad nije bio uništen, a Rimljani su se ponovno bacili na matematičke radnje i odredili 389 p. n. e. za kraj njihova glavnog grada.

Foto: metal-gaia.com
Prvi pravi Armagedon predvidio je židovski revolucionar Simon bar Giora, koji je sa svojom sektom Esenima započeo pobunu protiv Rimljana, koji su još uvijek imali Rim kao svoj glavni grad, koja je prerasla u prvi židovsko-rimski rat. Svoju je pobunu vidio kao početak kraja svijeta. Međutim, sudnji dan ipak nije došao (na žalost za Simona i na sreću svih drugih), a on je pogubljen.



Hipolit Rimski
(prvi antipapa), Irinej Lionski (antignostički teolog, kasnije svetac) i Sekstus Julije Afrikanac (kršćanski pisac i putnik) predvidjeli su petstotu godinu nove ere kao godinu kraja jer su smatrali da će se Isus ponovno vratiti. U slučaju da Isus bude zauzet, Sekstus je predvidio da bi mogao doći osamstote godine.

Na kraju prvog kršćanskog milenija, tisućite godine, mnogi kršćani zajedno sa svojim papom Silvestrom II., iščekivali su kraj vremena. Oni pobožniji odlučili se na hodočašće u Jeruzalem, a oni koji su se već pomirili s činjenicom da idu u pakao su odlučili podizati bune i pljačkati po Europi. Kad su uvidjeli svoju pogrešku (i pogubili sve pljačkaše i pobunjenike) kršćani su se dosjetili da bi kraj u stvari mogao biti tisuću godina nakon Isusove smrti (umjesto rođenja), odnosno 1033.

Mnogo radikalniji papa od Silvestra II., papa Inocent III. predvidio je da će kraj svijeta biti 666 godina nakon pojave Islama (danas bi vjerojatno za tu izjavu sve radikalne islamske zemlje proglasile džihad na Vatikan). Kad Islam nije doveo do onoga što je Inocent predvidio, razni su Europljani u velikoj kugi u 14. st. vidjeli jednog od jahača apokalipse koji donosi kraj svijeta.

Foto: blogspot.com
Od 16. st. počinje prava pomama za Armagedonom. Mnogi su predviđali datume (neki i više puta) kad će se on dogoditi, a među njima i dva poznata povijesna lica, Sandro Botticelli i Martin Luther. Botticelli, poznati talijanski umjetnik, je naime prorekao da će tisućljetna vladavina Isusa početi tri i pol godine nakon 1500-te (Isus je inače bio veliki obožavatelj brojeva djeljivih s 500). Luther je protestirao protiv toga i odredio je da će 1600-ta biti godina njegova ponovnog dolaska.


17. st. je nastavilo trend predviđanja kojega je dodatno popularizirala činjenica da je u sebi imao godinu 1666. Pa je tako i Kristofor Kolumbo prorokovao da će svijet skončati 1656. Kad se to nije dogodilo datum je pomaknut na 1658.

18., 19. i 20. stoljeće je vidjelo daljnji razvoj „apokaliptičnog ludila“ koje je svoj najveći vrhunac u povijesti doživio 2000. Od toga da će početi treći svjetski rat, da će se sva tehnologija odjednom raspasti, da će internet prestati raditi a zbog toga propasti svjetska ekonomija, pa do toga da će doći svemirci, da će izroniti Atlantida, da će se ponovno pojaviti dinosauri, pa čak i da će se vratiti Hitler ( a usput je još 2000 djeljivo sa 500!). Od tad pa do danas svake godine imaju najmanje dva predviđanja apokalipse, raznih "proroka" i sekti, a najrecentnije je bilo 21. prosinca 2012. kad je završio majanski kalendar.

Foto: dangerouscreation.com
Budućnost se ne čini toliko crna, bar što se predviđanja tiče, tako da je jedan smak svijeta već u procesu (ne, pod ovim se ne misli na političku i financijsku sliku Hrvatske). Naime, John Hagee i Mark Blitz smatraju da su, inače prirodne pojave crveno obojenog mjeseca (ovdje se ne misli na one dane u mjesecu) između 2014. i 2015. uvod u biblijsko predviđanje o ponovnome dolasku Isusa (očito zaboravljaju činjenicu da te godine nisu djeljive sa 500).

Znanost predviđa da će se apokalipsa dogoditi u vrlo dalekoj budućnosti. James Kasting, bar što se Zemlje tiče, smatra da će to biti za 500 milijuna godina kad će u atmosferi doći do naglog pada CO2 ( i zato trebamo reći NE ekološki prihvatljivom gorivu). Njegovi kolege pak tvrde da će sama zemlja nestati za otprilike pet milijardi godina kad je proždere Sunce koje će zbog raznih kemijskih i fizičkih procesa jako narasti.

Foto: writeonnewjersy.com
Brad Larson predviđa smrt cijelog svemira za 22 milijarde godina u onome što on naziva teorija velikog paranja (Big Rip Theory) u kojoj će se zbog neprestanog širenja svemira sami atomi od kojih je on građen toliko udaljiti jedan od drugoga, da će se sva materija raspasti. Za razliku od njega, ostatak znanstvenog svijeta smatra da će konačna smrt svemira i cjelokupnog postojanja doći za 10 (plus još sto nula) godina, kad će uslijediti termodinamička smrt svemira, odnosno kada će se atomi uslijed širenja svemira prestati micati te će razmjena energije među njima postati nemoguća.

Jahači apokalipse za sada još uvijek negdje mirno pasu svoje konje, a izgleda i da su u međuvremenu bogovi i divovi Ragnaroka izravnali račune u miru te sada negdje zajedno igraju nebesku inačicu pokera. Punktov savjet je neprestano poricanje apokalipse jer sve i da se ona dogodi, neće ostati nitko da samozadovoljno kaže: "Rekao sam ti!"

Luka Pleša

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...

Preporuka: Najbolje od Stephena Kinga

Foto: screenrant.com Stephen Edwin King , poznat i kao "američki kralj horora", najprodavaniji je autor horor i triler žanra u svijetu i najuspješniji američki pisac ikad. Rođen je 21. rujna 1947. u Portlandu, u državi Maine. Rano djetinjstvo mu je obilježio odlazak oca koji je, pod izgovorom da ide kupiti cigarete, otišao i ostavio Stephenovu majku, Nellie Ruth Pillsbury, da se sama brine o njemu i posvojenom bratu Davidu. Zbog financijskih poteškoća bili su se prisiljeni često seliti, sve do 1958. kad se Nellie Ruth vraća u Maine da bi se brinula o bolesnim roditeljima. Još od djetinjstva pokazao je veliki interes za pisanje, pa je tako pisao kratke priče za razne fanzine, među ostalim i Dave's Rag – novine koje je pokrenuo sa bratom Davidom u nadi da će prodajom pomoći majci sa financijskim problemima. 1966. upisao je studij engleskog jezika na Sveučilištu Maine u Oronu, gdje je pisao tjednu kolumnu King's Garbage truck za studentske novine, te slao k...

Imena kao odraz kulture: Posebnost, snaga i elegancija

  Ime nije samo niz slova, već nosi mnogo dublje značenje, povezuje s porodicom, tradicijom i identitetom. O tome kako ime može postati i dio osobnosti govori  studentica druge godine Fakulteta za medije i odnosa s javnošću,  Nera Balta. (izvor: privatna arhiva Nera Balta) Koliko često srećete osobe s istim imenom? Iskreno, veoma rijetko. Čula sam za nekoliko njih, ali to su uglavnom ljudi iz drugih gradova ili zemalja. Moje ime je specifično i to mi je drago. Ono je dio mog identiteta i daje mi osjećaj posebnosti. Koje je značenje vašeg imena? Moje ime dolazi od latinske riječi ''nox'' što znači noć ili tamna, a u arapskom označava rijeku ili vodeni tok, simbolizirajući prirodu, jasnoću i snagu. Zanimljivo je da i u starom Rimu Nera bila božica rijeka i izvora. Kako se osjećate s obzirom na tu rijetkost? Kada imate ime koje nije često ljudi ga odmah primijete i lakše ga zapamte. Događalo mi se da me ljudi brže upamte upravo zbog imena. To mi daje priliku da ...