Preskoči na glavni sadržaj

Medijsko izvještavanje o napadu na Charlie Hebdo

Foto: telegraph.co.uk
Dvanaestorica novinara francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo ubijena su u napadu na redakciju lista 7. siječnja 2015. Dvojica radikalnih islamista upali su u pariško sjedište tjednika kako bi prema njihovim iskazima „osvetili proroka“. Naime, Charlie Hebdo slovi kao tjednik koji se oduvijek bavio „škakljivim“ temama posebice religiozne naravi pa tako njihova satira nije zaobišla ni islamsku vjeroispovijest. Poznato je da u islamu nije dozvoljeno slikovno prikazivanje proroka Muhameda, a pogotovo ne izrugivanje pomoću karikatura. Zbog njihova slobodnjačkog stila i stava prema društvenim pojavama novinari su izgubili svoje živote. Struka je diljem svijeta kategorički osudila ovaj događaj pozivajući se na kršenje slobode govora i izvještavanja.

Iako se u svemu treba znati imati mjeru i poznavati krajnju granicu do koje se smije ići (u ovom slučaju to je kršenje ljudskih prava i vrijeđanje religioznih osjećaja), ništa ne može opravdati ovakav krajnje teroristički čin koji su islamisti proveli. Kamo bi društvo završilo kada bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke? Međutim, ono što je sporno u ovom slučaju jest način na koji su mediji diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj pratili ovaj događaj. 14. siječnja, tjedan dana nakon napada, mediji su pozvali na Dan tišine kako bi odali počast ubijenim kolegama.

Tako su svi mediji zastali makar na minutu s objavljivanjem kako bi izrazili suosjećanje s kolegama. Ali, isti dan u večernjim izdanjima dnevnika (konkretno na HRT-u te RTL-u), dogodilo se nešto što ne služi na čast novinarstvu. Naime, u prilozima se objašnjavalo kako je krivnju za napad preuzeo ogranak Al Quaide te su obje televizije pustile video u kojem vođa Al Quaide ističe zbog čega su izveli napad te se praktički hvali njihovim „podvizima“ i poziva mlade radikale koji jednako misle na slične postupke. Ne samo da su dobili medijsku pozornost samim činom ubijanja novinara, već su im mediji dali prostora i da nakon toga slobodno govore o svojim djelima i „objašnjavaju“ se. I tako su mediji učinili upravo ono što su teroristi htjeli.

Naravno, treba se izvijestiti javnost o ovakvim događajima, ali je nedopustivo da se počiniteljima povlađuje i da im se dopušta da svojim idejama uživo pozivaju na nasilje i tako potiču osobe sklone sličnom razmišljanju. Umjesto da se događaj prikaže što dostojanstvenije, mediji diljem svijeta, a ni Hrvatska nije izuzetak, na neki su se način narugali ubijenim novinarima dopuštajući počiniteljima slobodu javnog govora i istupanja, zbog koje su oni upravo izgubili živote. Izgleda da mediji imaju još mnogo toga naučiti o medijskoj kulturi i načinu izvještavanja kada je riječ o ovako delikatnim događajima koji pogađaju novinarsku struku.


Leona Rašica

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...

Preporuka: Najbolje od Stephena Kinga

Foto: screenrant.com Stephen Edwin King , poznat i kao "američki kralj horora", najprodavaniji je autor horor i triler žanra u svijetu i najuspješniji američki pisac ikad. Rođen je 21. rujna 1947. u Portlandu, u državi Maine. Rano djetinjstvo mu je obilježio odlazak oca koji je, pod izgovorom da ide kupiti cigarete, otišao i ostavio Stephenovu majku, Nellie Ruth Pillsbury, da se sama brine o njemu i posvojenom bratu Davidu. Zbog financijskih poteškoća bili su se prisiljeni često seliti, sve do 1958. kad se Nellie Ruth vraća u Maine da bi se brinula o bolesnim roditeljima. Još od djetinjstva pokazao je veliki interes za pisanje, pa je tako pisao kratke priče za razne fanzine, među ostalim i Dave's Rag – novine koje je pokrenuo sa bratom Davidom u nadi da će prodajom pomoći majci sa financijskim problemima. 1966. upisao je studij engleskog jezika na Sveučilištu Maine u Oronu, gdje je pisao tjednu kolumnu King's Garbage truck za studentske novine, te slao k...

Imena kao odraz kulture: Posebnost, snaga i elegancija

  Ime nije samo niz slova, već nosi mnogo dublje značenje, povezuje s porodicom, tradicijom i identitetom. O tome kako ime može postati i dio osobnosti govori  studentica druge godine Fakulteta za medije i odnosa s javnošću,  Nera Balta. (izvor: privatna arhiva Nera Balta) Koliko često srećete osobe s istim imenom? Iskreno, veoma rijetko. Čula sam za nekoliko njih, ali to su uglavnom ljudi iz drugih gradova ili zemalja. Moje ime je specifično i to mi je drago. Ono je dio mog identiteta i daje mi osjećaj posebnosti. Koje je značenje vašeg imena? Moje ime dolazi od latinske riječi ''nox'' što znači noć ili tamna, a u arapskom označava rijeku ili vodeni tok, simbolizirajući prirodu, jasnoću i snagu. Zanimljivo je da i u starom Rimu Nera bila božica rijeka i izvora. Kako se osjećate s obzirom na tu rijetkost? Kada imate ime koje nije često ljudi ga odmah primijete i lakše ga zapamte. Događalo mi se da me ljudi brže upamte upravo zbog imena. To mi daje priliku da ...