 |
| Foto: telegraph.co.uk |
Dvanaestorica novinara francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo ubijena su u napadu na redakciju lista 7. siječnja 2015. Dvojica radikalnih islamista upali su u pariško sjedište tjednika kako bi prema njihovim iskazima „osvetili proroka“. Naime, Charlie Hebdo slovi kao tjednik koji se oduvijek bavio „škakljivim“ temama posebice religiozne naravi pa tako njihova satira nije zaobišla ni islamsku vjeroispovijest. Poznato je da u islamu nije dozvoljeno slikovno prikazivanje proroka Muhameda, a pogotovo ne izrugivanje pomoću karikatura. Zbog njihova slobodnjačkog stila i stava prema društvenim pojavama novinari su izgubili svoje živote. Struka je diljem svijeta kategorički osudila ovaj događaj pozivajući se na kršenje slobode govora i izvještavanja.
Iako se u svemu treba znati imati mjeru i poznavati krajnju granicu do koje se smije ići (u ovom slučaju to je kršenje ljudskih prava i vrijeđanje religioznih osjećaja), ništa ne može opravdati ovakav krajnje teroristički čin koji su islamisti proveli. Kamo bi društvo završilo kada bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke? Međutim, ono što je sporno u ovom slučaju jest način na koji su mediji diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj pratili ovaj događaj. 14. siječnja, tjedan dana nakon napada, mediji su pozvali na Dan tišine kako bi odali počast ubijenim kolegama.
Tako su svi mediji zastali makar na minutu s objavljivanjem kako bi izrazili suosjećanje s kolegama. Ali, isti dan u večernjim izdanjima dnevnika (konkretno na HRT-u te RTL-u), dogodilo se nešto što ne služi na čast novinarstvu. Naime, u prilozima se objašnjavalo kako je krivnju za napad preuzeo ogranak Al Quaide te su obje televizije pustile video u kojem vođa Al Quaide ističe zbog čega su izveli napad te se praktički hvali njihovim „podvizima“ i poziva mlade radikale koji jednako misle na slične postupke. Ne samo da su dobili medijsku pozornost samim činom ubijanja novinara, već su im mediji dali prostora i da nakon toga slobodno govore o svojim djelima i „objašnjavaju“ se. I tako su mediji učinili upravo ono što su teroristi htjeli.
Naravno, treba se izvijestiti javnost o ovakvim događajima, ali je nedopustivo da se počiniteljima povlađuje i da im se dopušta da svojim idejama uživo pozivaju na nasilje i tako potiču osobe sklone sličnom razmišljanju. Umjesto da se događaj prikaže što dostojanstvenije, mediji diljem svijeta, a ni Hrvatska nije izuzetak, na neki su se način narugali ubijenim novinarima dopuštajući počiniteljima slobodu javnog govora i istupanja, zbog koje su oni upravo izgubili živote. Izgleda da mediji imaju još mnogo toga naučiti o medijskoj kulturi i načinu izvještavanja kada je riječ o ovako delikatnim događajima koji pogađaju novinarsku struku.
Leona Rašica
Iako se u svemu treba znati imati mjeru i poznavati krajnju granicu do koje se smije ići (u ovom slučaju to je kršenje ljudskih prava i vrijeđanje religioznih osjećaja), ništa ne može opravdati ovakav krajnje teroristički čin koji su islamisti proveli. Kamo bi društvo završilo kada bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke? Međutim, ono što je sporno u ovom slučaju jest način na koji su mediji diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj pratili ovaj događaj. 14. siječnja, tjedan dana nakon napada, mediji su pozvali na Dan tišine kako bi odali počast ubijenim kolegama.
Tako su svi mediji zastali makar na minutu s objavljivanjem kako bi izrazili suosjećanje s kolegama. Ali, isti dan u večernjim izdanjima dnevnika (konkretno na HRT-u te RTL-u), dogodilo se nešto što ne služi na čast novinarstvu. Naime, u prilozima se objašnjavalo kako je krivnju za napad preuzeo ogranak Al Quaide te su obje televizije pustile video u kojem vođa Al Quaide ističe zbog čega su izveli napad te se praktički hvali njihovim „podvizima“ i poziva mlade radikale koji jednako misle na slične postupke. Ne samo da su dobili medijsku pozornost samim činom ubijanja novinara, već su im mediji dali prostora i da nakon toga slobodno govore o svojim djelima i „objašnjavaju“ se. I tako su mediji učinili upravo ono što su teroristi htjeli.
Naravno, treba se izvijestiti javnost o ovakvim događajima, ali je nedopustivo da se počiniteljima povlađuje i da im se dopušta da svojim idejama uživo pozivaju na nasilje i tako potiču osobe sklone sličnom razmišljanju. Umjesto da se događaj prikaže što dostojanstvenije, mediji diljem svijeta, a ni Hrvatska nije izuzetak, na neki su se način narugali ubijenim novinarima dopuštajući počiniteljima slobodu javnog govora i istupanja, zbog koje su oni upravo izgubili živote. Izgleda da mediji imaju još mnogo toga naučiti o medijskoj kulturi i načinu izvještavanja kada je riječ o ovako delikatnim događajima koji pogađaju novinarsku struku.
Leona Rašica
Primjedbe
Objavi komentar