 |
| Foto: Facebook |
Novinarstvo je oduvijek bila zanimljiva profesija, profesija koja je sa sobom nosila adrenalinsku napetost, izazov stvaranja priče, utjecanja na javno mišljenje i ono zasigurno najvažnije, a opet, kako čudno, posljednje u nizu prioriteta, iznošenje istine i istraživanje svega što nas okružuje te rad za opće dobro.
Činjenica da je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje trenutno registrirano nešto manje od 800 nezaposlenih novinarki i novinara i da je ta brojka tri puta viša no 2008. govori sama za sebe. Negativni trendovi koji pogađaju hrvatsko gospodarstvo preslikavaju se i na novinarstvo, a među mladim osobama, ukupna nezaposlenost je jedna od najvećih u Europskoj uniji i doseže alarmantnih 50 posto. Mladi ljudi u dobi između 24 i 35 godina, većina visokoobrazovana, nema priliku nakon završetka studija, stečeno znanje primijeniti u praksi pa umjesto da postanu korektiv društva, oni mu postaju teret.
Honorarstvo je jedan od oblika kojim se mladim ljudima nudi mogućnost stjecanja prijeko potrebnog iskustva i prakse koju zahtijeva svaki posao, pa tako i novinarski, no prečesto se upravo ta stavka protegne na dugoročno iskorištavanje tih istih mladih, sposobnih, visokoobrazovanih ljudi, a oni, sretni da mogu na ikakav način stjecati iskustva vezana uz profesiju koju su odabrali i za koju su sena kraju krajeva i školovali, pristaju i na takav vid svoje afirmacije u društvu, dok se maksimalan domet njihova zapošljavanja zaustavlja na potpisivanju ugovora na određeno vrijeme.
Još jedna stavka ili možda još bolje, još jedno pitanje nameće se kada se govori o novinarstvu, medijima i onima koji su za svoj životni poziv odabrali ovaj poziv. Naime, pitanje glasi, kako ističe bivša pročelnica Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Marijana Grbeša, obrazuju li se mladi novinari za novinarstvo Guardiana ili novinarstvo kakvo prakticira veliki broj hrvatskih medija? Grbeša odgovara: "Možda iz jednostavnog razloga što studentima za rad u velikoj većini hrvatskih medija, nije ni potreban kolegij istraživačkog novinarstva, pa ni etike u novinarstvu, jer toga u većini redakcija, nažalost, više nema."
Praksa koja se primjenjuje u hrvatskim medijima, mogla bi se nazvati sponzoriranim novinarstvom, pa bi takav kolegij studentima možda bio mnogo korisniji. Da ne bi sve bilo crno i negativno, svjedoče brojni uporni mladi ljudi koji nisu obeshrabreni stanjem u hrvatskom novinarstvu te sanjaju postati Marija Jurić Zagorka ili Frano Supilo, u modernoj verziji Christian Amanpour ili Gabriel Garcia Marquez.
Novinarstvo je zanat koji se brusi iskustvom, radom i dobrim mentorstvom i trebalo bi biti jedan od temelja slobodnog, demokratskog društva u kakvom bismo voljeli misliti da živimo. S obzirom da mladi, obrazovani novinari danas skoro pa uopće nemaju priliku raditi u struci, postavlja se još jedno pitanje –kakva je budućnost novinarstva kada mladi ljudi koji dolaze sa sveučilišta, nadareni i prepuni znatiželje, pokretačke prijeko potrebne snage, ne mogu dobiti priliku u tom svijetu jer su se osobine koje su ga krasile nekad—danas izgubile.
Suzi Sokol
Činjenica da je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje trenutno registrirano nešto manje od 800 nezaposlenih novinarki i novinara i da je ta brojka tri puta viša no 2008. govori sama za sebe. Negativni trendovi koji pogađaju hrvatsko gospodarstvo preslikavaju se i na novinarstvo, a među mladim osobama, ukupna nezaposlenost je jedna od najvećih u Europskoj uniji i doseže alarmantnih 50 posto. Mladi ljudi u dobi između 24 i 35 godina, većina visokoobrazovana, nema priliku nakon završetka studija, stečeno znanje primijeniti u praksi pa umjesto da postanu korektiv društva, oni mu postaju teret.
Honorarstvo je jedan od oblika kojim se mladim ljudima nudi mogućnost stjecanja prijeko potrebnog iskustva i prakse koju zahtijeva svaki posao, pa tako i novinarski, no prečesto se upravo ta stavka protegne na dugoročno iskorištavanje tih istih mladih, sposobnih, visokoobrazovanih ljudi, a oni, sretni da mogu na ikakav način stjecati iskustva vezana uz profesiju koju su odabrali i za koju su sena kraju krajeva i školovali, pristaju i na takav vid svoje afirmacije u društvu, dok se maksimalan domet njihova zapošljavanja zaustavlja na potpisivanju ugovora na određeno vrijeme.
Još jedna stavka ili možda još bolje, još jedno pitanje nameće se kada se govori o novinarstvu, medijima i onima koji su za svoj životni poziv odabrali ovaj poziv. Naime, pitanje glasi, kako ističe bivša pročelnica Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Marijana Grbeša, obrazuju li se mladi novinari za novinarstvo Guardiana ili novinarstvo kakvo prakticira veliki broj hrvatskih medija? Grbeša odgovara: "Možda iz jednostavnog razloga što studentima za rad u velikoj većini hrvatskih medija, nije ni potreban kolegij istraživačkog novinarstva, pa ni etike u novinarstvu, jer toga u većini redakcija, nažalost, više nema."
Praksa koja se primjenjuje u hrvatskim medijima, mogla bi se nazvati sponzoriranim novinarstvom, pa bi takav kolegij studentima možda bio mnogo korisniji. Da ne bi sve bilo crno i negativno, svjedoče brojni uporni mladi ljudi koji nisu obeshrabreni stanjem u hrvatskom novinarstvu te sanjaju postati Marija Jurić Zagorka ili Frano Supilo, u modernoj verziji Christian Amanpour ili Gabriel Garcia Marquez.
Novinarstvo je zanat koji se brusi iskustvom, radom i dobrim mentorstvom i trebalo bi biti jedan od temelja slobodnog, demokratskog društva u kakvom bismo voljeli misliti da živimo. S obzirom da mladi, obrazovani novinari danas skoro pa uopće nemaju priliku raditi u struci, postavlja se još jedno pitanje –kakva je budućnost novinarstva kada mladi ljudi koji dolaze sa sveučilišta, nadareni i prepuni znatiželje, pokretačke prijeko potrebne snage, ne mogu dobiti priliku u tom svijetu jer su se osobine koje su ga krasile nekad—danas izgubile.
Suzi Sokol
Primjedbe
Objavi komentar