U ruševnoj dvorani Hotela Kupari moguće je, osim rekreativaca, jedino pronaći članove školskog sportskog kluba Brenum koji već godinama na županijskim natjecanjima bilježe vrhunske rezultate pod vodstvom profesora Franja Hermana. Najbolji rezultati se bilježe u ženskoj odbojci i malom nogometu gdje su učenici profesora Hermana dogurali i do državnih natjecanja. Napredak koji je školski sport u Župi ostvario od 1996. kada je profesor Herman došao u Osnovnu školu Župa dubrovačka, nije ostao nezapažen, pa je na prijedlog Županijskog saveza školskog sporta Dubrovačko-neretvanske županije, Hrvatski kineziološki savez profesoru Hermanu dodijelio godišnju nagradu za doprinos i rad u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi - Diplomu sa zlatnom značkom.
Koji je Vaš glavni razlog dolaska iz rodne Županje u Dubrovačko-neretvansku županiju?
- To je bilo slučajno. U školskim sam novinama vidio natječaj za radno mjesto u Kuni na Pelješcu. Kuna mi se odmah svidjela, a tada je tamo direktor škole bio Iločanin, koji je bio vrlo zadovoljan što mu u školu dolazi Slavonac. Odmah sam dobio stan, a i supruga se zaposlila u seoskoj trgovini. Tijekom rada u Kuni radio sam i dio sati u Trpnju, pa sam kroz neko vrijeme dobio na korištenje učiteljski stan.
Kako Vas je životni put odveo još južnije u Župu dubrovačku?
- To je bilo ratne 1993. Srednji sin mi je tada bio u Gimnaziji u Dubrovniku, a meni je ponuđeno radno mjesto u Župi, gdje sam počeo raditi kao nastavnik tjelesnog odgoja.
Možete li ocijeniti kakvo je stanje tada bilo u sportu i kakvo je sada? Gdje je postignut napredak, a gdje ne?
- Sport je uglavnom u istom rangu kao i prije 12 godina. Nogomet nije napredovao od onoga što sam ja zatekao. Mislim da vodstvo kluba ne vodi ispravnu politiku. Puno našeg propada u sportskom smislu. Što se tiče odbojke, prvu godinu kad sam došao nismo mogli vratiti servis preko mreže protivniku. Drugu godinu smo bili treći, zatim prvaci Županije i šesti u Hrvatskoj i četiri puta drugi u Dalmaciji, te se kvalificirali na državno prvenstvo što je veliki napredak s obzirom na uvjete u kojima smo radili. Nemamo pravu dvoranu, pa cure treniraju u Kuparima na betonu. U početku su nam protivnici izlazili u susret i dolazili u Kupare, ali u zadnje vrijeme je sve manje ekipa koje žele igrati u toj dvorani na betonu. Zbog uvjeta rada cure napuštaju klub nakon kadetskog uzrasta, tako da odbojka nakon početnog velikog napretka, u zadnje vrijeme zbog nedostatka dvorane stagnira.
Iako ste već dvije godine u profesorskoj mirovini gdje pronalazite još motiva i volje za rad s mladima?
Koji je Vaš glavni razlog dolaska iz rodne Županje u Dubrovačko-neretvansku županiju?
- To je bilo slučajno. U školskim sam novinama vidio natječaj za radno mjesto u Kuni na Pelješcu. Kuna mi se odmah svidjela, a tada je tamo direktor škole bio Iločanin, koji je bio vrlo zadovoljan što mu u školu dolazi Slavonac. Odmah sam dobio stan, a i supruga se zaposlila u seoskoj trgovini. Tijekom rada u Kuni radio sam i dio sati u Trpnju, pa sam kroz neko vrijeme dobio na korištenje učiteljski stan.
Kako Vas je životni put odveo još južnije u Župu dubrovačku?
- To je bilo ratne 1993. Srednji sin mi je tada bio u Gimnaziji u Dubrovniku, a meni je ponuđeno radno mjesto u Župi, gdje sam počeo raditi kao nastavnik tjelesnog odgoja.
Možete li ocijeniti kakvo je stanje tada bilo u sportu i kakvo je sada? Gdje je postignut napredak, a gdje ne?
- Sport je uglavnom u istom rangu kao i prije 12 godina. Nogomet nije napredovao od onoga što sam ja zatekao. Mislim da vodstvo kluba ne vodi ispravnu politiku. Puno našeg propada u sportskom smislu. Što se tiče odbojke, prvu godinu kad sam došao nismo mogli vratiti servis preko mreže protivniku. Drugu godinu smo bili treći, zatim prvaci Županije i šesti u Hrvatskoj i četiri puta drugi u Dalmaciji, te se kvalificirali na državno prvenstvo što je veliki napredak s obzirom na uvjete u kojima smo radili. Nemamo pravu dvoranu, pa cure treniraju u Kuparima na betonu. U početku su nam protivnici izlazili u susret i dolazili u Kupare, ali u zadnje vrijeme je sve manje ekipa koje žele igrati u toj dvorani na betonu. Zbog uvjeta rada cure napuštaju klub nakon kadetskog uzrasta, tako da odbojka nakon početnog velikog napretka, u zadnje vrijeme zbog nedostatka dvorane stagnira.
Iako ste već dvije godine u profesorskoj mirovini gdje pronalazite još motiva i volje za rad s mladima?
- Kada sam otišao u mirovinu, sporta i obaveza mi je bilo preko glave i nisam se namjeravao više baviti trenerskim poslom. Malo po malo shvatio sam da ne mogu bez toga, vratio sam se opet i nije mi žao. Sport u Župi dubrovačkoj ima veliku budućnost i dok god sam tu trudit ću se taj potencijal iskoristiti do maksimuma.
Trenirali ste i neka velika imena u sportu. Čujete li se s njima danas?
Trenirali ste i neka velika imena u sportu. Čujete li se s njima danas?
- Ante Tomić koji igra u Barceloni bio je moj učenik, Maro Joković u Primorju, Josip Bender u Hajduku, Mario Skokandić, moj učenik s Pelješca igra nogomet u Sloveniji, to su momci koji su dogurali negdje u sportu zahvaljujući sebi ali ponosan sam što sam ih ja učio osnovama. Dosta mojih učenika nastavilo se aktivno baviti sportom i tu vidim najveći uspjeh u svojoj karijeri.
Pero Grbić
Pero Grbić
Primjedbe
Objavi komentar