Preskoči na glavni sadržaj

Franjo Herman - legenda župskog sporta

U ruševnoj dvorani Hotela Kupari moguće je, osim rekreativaca, jedino pronaći članove školskog sportskog kluba Brenum koji već godinama na županijskim natjecanjima bilježe vrhunske rezultate pod vodstvom profesora Franja Hermana. Najbolji rezultati se bilježe u ženskoj odbojci i malom nogometu gdje su učenici profesora Hermana dogurali i do državnih natjecanja. Napredak koji je školski sport u Župi ostvario od 1996. kada je profesor Herman došao u Osnovnu školu Župa dubrovačka, nije ostao nezapažen, pa je na prijedlog Županijskog saveza školskog sporta Dubrovačko-neretvanske županije, Hrvatski kineziološki savez profesoru Hermanu dodijelio godišnju nagradu za doprinos i rad u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi - Diplomu sa zlatnom značkom.

Koji je Vaš glavni razlog dolaska iz rodne Županje u Dubrovačko-neretvansku županiju?
- To je bilo slučajno. U školskim sam novinama vidio natječaj za radno mjesto u Kuni na Pelješcu. Kuna mi se odmah svidjela, a tada je tamo direktor škole bio Iločanin, koji je bio vrlo zadovoljan što mu u školu dolazi Slavonac. Odmah sam dobio stan, a i supruga se zaposlila u seoskoj trgovini. Tijekom rada u Kuni radio sam i dio sati u Trpnju, pa sam kroz neko vrijeme dobio na korištenje učiteljski stan.

Kako Vas je životni put odveo još južnije u Župu dubrovačku?
- To je bilo ratne 1993. Srednji sin mi je tada bio u Gimnaziji u Dubrovniku, a meni je ponuđeno radno mjesto u Župi, gdje sam počeo raditi kao nastavnik tjelesnog odgoja.

Možete li ocijeniti kakvo je stanje tada bilo u sportu i kakvo je sada? Gdje je postignut napredak, a gdje ne?
- Sport je uglavnom u istom rangu kao i prije 12 godina. Nogomet nije napredovao od onoga što sam ja zatekao. Mislim da vodstvo kluba ne vodi ispravnu politiku. Puno našeg propada u sportskom smislu. Što se tiče odbojke, prvu godinu kad sam došao nismo mogli vratiti servis preko mreže protivniku. Drugu godinu smo bili treći, zatim prvaci Županije i šesti u Hrvatskoj i četiri puta drugi u Dalmaciji, te se kvalificirali na državno prvenstvo što je veliki napredak s obzirom na uvjete u kojima smo radili. Nemamo pravu dvoranu, pa cure treniraju u Kuparima na betonu. U početku su nam protivnici izlazili u susret i dolazili u Kupare, ali u zadnje vrijeme je sve manje ekipa koje žele igrati u toj dvorani na betonu. Zbog uvjeta rada cure napuštaju klub nakon kadetskog uzrasta, tako da odbojka nakon početnog velikog napretka, u zadnje vrijeme zbog nedostatka dvorane stagnira.

Iako ste već dvije godine u profesorskoj mirovini gdje pronalazite još motiva i volje za rad s mladima? 
- Kada sam otišao u mirovinu, sporta i obaveza mi je bilo preko glave i nisam se namjeravao više baviti trenerskim poslom. Malo po malo shvatio sam da ne mogu bez toga, vratio sam se opet i nije mi žao. Sport u Župi dubrovačkoj ima veliku budućnost i dok god sam tu trudit ću se taj potencijal iskoristiti do maksimuma.

Trenirali ste i neka velika imena u sportu. Čujete li se s njima danas?  
- Ante Tomić koji igra u Barceloni bio je moj učenik, Maro Joković u Primorju, Josip Bender u Hajduku, Mario Skokandić, moj učenik s Pelješca igra nogomet u Sloveniji, to su momci koji su dogurali negdje u sportu zahvaljujući sebi ali ponosan sam što sam ih ja učio osnovama. Dosta mojih učenika nastavilo se aktivno baviti sportom i tu vidim najveći uspjeh u svojoj karijeri.

Pero Grbić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.