Privatizacija američkih zatvora

Foto: huffingtonpost.com

Ono što je donio Bretton Woods u teoriji i počevši s Ronaldom Reaganom i Margaret Thacher u praksi, vrti se oko riječi "sloboda" i "privatizacija". Smanjena uloga države u ekonomiji i privatizacija javnih sektora prikazuje se kao nešto dobro i poželjno; pobrinuti se za sebe jer to država nije dužna, uz dovoljno novca dostupno je liječenje i školovanje. Jedan takav sustav zaživio je u SAD-u. No, kakve veze ima neoliberalizam na djelu i privatizacija javnog sektora s time da je svaki stoti Amerikanac u zatvoru i takva statistika treba ostati narednih 20 godina u zemljama diljem SAD-a?

Prema statistikama pet posto svjetske populacije zauzimaju Amerikanci, a oni čine i 25 posto svjetske populacije zatvorenika. Je li moguće da su oni najveći kriminalci ili je nešto drugo posrijedi?

Od 1970. do 2005. porast broja zatvorenika u SAD-u skočio je za 700 posto. No, prvo se valja vratiti na početak; ono što je Reagan donio tijekom svog mandata 80-ih svakako je ideologija neoliberalizma, smanjenje utjecaja države u ekonomiji, odnosno privatizacija, privatizacija i privatizacija. Donio je i recept koji će popraviti ekonomsko stanje u državi nazvan reaganomics. On je smanjio poreze za preko 20 posto onim najbogatijima što je trebalo imati za posljedicu to da će oni više ulagati u posao, širiti svoje carstvo i tako otvarati nova radna mjesta,  a zapravo se samo produbio jaz između bogatih i siromašnih. Pa tako osim privatiziranog zdravstva i školstva on je krenuo i na veći nivo. Rat protiv droge i teže kazne za prijestupe, odnosno kaznena djela povezana s drogom, imali su za posljedicu prenapučenost zatvora pa je započela izgradnja novih. Međutim, to je značilo i veće izdvajanje iz državnog proračuna pa se moralo naći neko svrsishodno rješenje. Tu, zapravo, u ludilu privatizacije prvi zatvori padaju u ruke velikih korporacija.

 No, pitanje je tko to drži zatvore i kako zapravo donose profit. GEO grupacije i CCA su kompanije koje drže 75 posto američkih zatvora. CCA kao „leader in partnership corrections“ sklopila je ugovore s preko 20 država diljem zemlje i zato platila ogromne svote novca, a obećan je veliki broj novih radnih mjesta poput čuvara, osiguranja, čistača, doktora, medicinskih sestara, psihologa itd. U ugovorima je jedan od uvjeta popunjenost zatvora koja mora biti (ovisno o državi) negdje i preko 90 posto. Nadalje, neke od kompanija koje imaju udjela svakako su General Electrics, Starbucks, Victoria Secrets, McDonald's i mnoge druge koje djeluju globalno. Pa tako američki zatvorenici proizvode namještaj, školske ormariće, veziva, zapisnike, klupe, kutije sokova, neprobojne prsluke itd. Plaća im varira od zatvora do zatvora, ali prosječno je 25 centi po satu, a sve usluge od poziva do liječnika im se naplaćuju.

Pa tako je u prosjeku minuta poziva pet američkih dolara. To je industrija koja vrijedi milijarde dolara. Nakon Reagana, George H. W. Bush, Bill Clinton, George W. Bush i danas Obama nastavljaju s istom politikom. Bez obzira bili oni republikanci ili demokrati i kakvu god vanjsku politiku vodili, povećavali vojnu industriju, ratovali, bili u primirju s istokom ili ne, unutar države  teško da se promijenilo stanje. Jaz između bogatih i siromašnih još je tu, možda veći nego prije. Pitanje je, kako država može raditi u korist naroda, kada nailazi na sukob interesa. Legaliziraju li se lake droge poput neznatnih količina marihuane, smanje li se kazne za određene prijestupe, pola budućih zatvorenika ne bi vidjelo uopće ili barem ne tako dugo okove ćelije, što bi značilo gubitak za velike korporacije. No, ne zaboravimo, država s njima ipak ima ugovore o kvoti popunjenosti kreveta pa će ih se zasigurno pridržavati, a najpoželjnija roba su svakako mladi muškarci koji su u punoj snazi pa tako i radno najsposobniji. Velike korporacije kupuju i prodaju ljudsku slobodu pod krinkom naziva „partnership corrections“.

Alena Hadžić