Preskoči na glavni sadržaj

Šizofrenija-jedna druga stvarnost


foto: cdm.me


Šizofrenija, često nazivana rakom duše ili kraljicom duševnih bolesti, je bolest o kojoj se vrlo malo
zna, kako među laicima, tako i među doktorima. Uobičajena mjesta na kojima bi se moglo saznati više o nečemu ovakvom su knjižnica ili Wikipedija. No, možda čak bolje mjesto od toga je Forum.
Preciznije, jedan mali dio Foruma, jedan dio pod nazivom 'Šizofrenija', jedno iznenađujuće toplo
mjesto, jedna druga stvarnost.
Nekoliko dana čitanja ovog foruma, i netko će se osjećati kao nova osoba. Naravno netko će se
osjećati i kao šizofreničar, pa nije preporučljivo za one slabog srca. Od uzroka, preko simptoma, do
raznoraznih lijekova i rješenja, sve što bi nekoga moglo zanimati o šizofreniji, može se ovdje pronaći.
Teško je reći što pokreće više kontroverzi i diskusija, uzroci ili rješenja. Uzroke je najlakše podijeliti na dvije grupe, a to su genetski i društveni. Tvrdi se da je šizofrenija nasljedna bolest, da postoji
konkretni gen koji je prenosi, te se navode postoci mogućnosti da je dijete bolesnih roditelja dobije.
No, naravno, rijetko kad će djelovati taj genetski faktor ako nema onog društvenog. Općenito
mišljenje je da se mora dogoditi nešto što bi pokrenulo taj gen, tu predispoziciju da se oboli. To mogu
biti različite stvari, od pretjeranog izlaženja, opijanja, konzumiranja droga pogotovo LSD-a, pa do
nekog velikog stresa ili traume kao što je težak prekid veze ili gubitak voljene osobe.
Što se tiče rješenja, većinom su to lijekovi, odnosno kombinacije lijekova, antipsihotici, antidepresivi,
litij, ovisi o preporuci psihijatra. Neki se odluče za alternativne metode, kao što je meditacija, nekima
su draže metode religiozne prirode, pa posjećuju svećenike s visokim brojem izliječenih u rukavu.
Kad dođe do kritičnog stanja, dolazi i do hospitalizacije, pa se i to treba ubrojiti u metode rješavanja. Kao i terapija elektrošokovima, koja se sad naziva magnetskom terapijom, i izgleda vrlo drugačije od
elektrošokova koje vidimo u psihološkim trilerima, te ima najvišu stopu izliječenja. Na kraju, možda
najbolja metoda, psihoterapija, je naravno i ona do koje je najteže doći, možda čak nemoguće, osim
ako se pacijentu jako posreći u državnoj bolnici ili na lutriji pa si može priuštiti 300 kuna za sat kod
privatnog psihijatra.
Ipak, ono što treba najviše naglasiti su sami simptomi bolesti, ono što ti pacijenti proživljavaju, te
kako se prema njima odnositi i kako im pomoći. Simptomi se dijele na pozitivne i negativne. Pozitivni, premda nisu nimalo pozitivni u onom smislu riječi koji će većini pasti na pamet, uključuju stvari kao što su vidne i slušne halucinacije, sumanute ideje, prisilne misli i poremećaji mišljenja. Ono što se može primijetiti na Forumu jest da je najizraženiji simptom strah. Strah da osobu netko prati, da svi u nju gledaju, svi o njoj pričaju, da je iz nekog razloga na meti. To rađa paranoične ideje i halucinacije. Često osobe umisle da su religiozni likovi, najčešće Isus, pa haluciniraju u skladu s tim, na neki način u skladu sa svojom trenutnom percepcijom sebe.
Koliko god ovi simptomi izgledali užasavajući, negativni su za mnoge još gori. Oni uključuju potpunu emocionalnu tupost, oskudnost govora i apatiju. Pacijenti u ovim fazama ne mogu osjetiti nikakve emocije, pa tako ni zadovoljstvo bilo čime. Nemaju potrebu za komuniciranjem s vanjskim svijetom, većinom se zatvore u sobu i konzumiraju cigarete.
Teško je reći koja je faza veći krivac za visoku stopu suicida kod šizofreničara. Nekad je to i faza nakon terapije, kad se pacijent vrati u stvarnost i shvati što je radio i da ništa nije onakvim kakvim je to zamišljao. Takvo nešto je teško uopće zamisliti i mnogi se s tim ne mogu nositi.
Zato je najbitniji dio sprječavanje takvih tragedija i pitanje odnosa prema ovim osobama. Ono što se
da zaključiti iz Foruma, jest da su oni osobe kao i svi mi ostali, i vole da se tako prema njima i odnosi.
Premda se to čini kao iznimno teška zadaća, nekad je dovoljno s njima sjesti, poslušati ih, popričati s
njima kao što bismo popričali s bilo kojom drugom osobom. Ljudi su različiti, a šizofreničari su ljudi,
stoga su i šizofreničari različiti. Tako se prema njima treba i odnositi, i ne stavljati ih sve u isti koš,
onaj koji je obilježen do kraja života. Svi mi imamo svoje strahove, svi mi imamo svoje stvarnosti, no  bitno je shvatiti da se one ne moraju suprotstavljati i da njihovim međusobnim nadopunjavanjem,
možemo dobiti najljepšu stvarnosti koju smo mogli zamisliti.

Tea Bundalo

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...

Preporuka: Najbolje od Stephena Kinga

Foto: screenrant.com Stephen Edwin King , poznat i kao "američki kralj horora", najprodavaniji je autor horor i triler žanra u svijetu i najuspješniji američki pisac ikad. Rođen je 21. rujna 1947. u Portlandu, u državi Maine. Rano djetinjstvo mu je obilježio odlazak oca koji je, pod izgovorom da ide kupiti cigarete, otišao i ostavio Stephenovu majku, Nellie Ruth Pillsbury, da se sama brine o njemu i posvojenom bratu Davidu. Zbog financijskih poteškoća bili su se prisiljeni često seliti, sve do 1958. kad se Nellie Ruth vraća u Maine da bi se brinula o bolesnim roditeljima. Još od djetinjstva pokazao je veliki interes za pisanje, pa je tako pisao kratke priče za razne fanzine, među ostalim i Dave's Rag – novine koje je pokrenuo sa bratom Davidom u nadi da će prodajom pomoći majci sa financijskim problemima. 1966. upisao je studij engleskog jezika na Sveučilištu Maine u Oronu, gdje je pisao tjednu kolumnu King's Garbage truck za studentske novine, te slao k...

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim. ...