Preskoči na glavni sadržaj

FABULA: Bajke


Svi dobro znamo koje priče počinju sa ''bilo jednom davno'', a završavaju sa ''živjeli su sretno do kraja života.'' Riječ je naravno o bajkama koje su, vjerujem, svima obilježile djetinjstvo.
Prema definiciji bajka je osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti. Nazočna je odsutnost psihološke karakterizacije gdje su likovi uobičajeni, a označava ih i polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću.

Bajka je priča uglavnom namijenjena djeci koja se često bavi nepostojećim i izmišljenim radnjama i likovima kao što su vile i vilenjaci, čarobnjaci, patuljci, vještice i slični. U zadnje vrijeme pojavljuje se i nova "generacija" fantastičnih stvorenja poput goblina, trolova, orka i drugih  koji su plod mašte novog naraštaja kniževnih ali i filmskih umjetnika. 


Bajke su naš prvi susret s knjigama i vjerujem da je svatko imao zbirku koje je u djetinjstvu rado prelistavao i odlazio u svijet mašte. One nas obogaćuju, potiču na kreativnost i uče životne lekcije, a sve to u dobi kada toga još nismo svjesni. 
Postoje bajke za koje svi znaju, ali ono što je možda nepoznato jest da nisu oduvijek imale takve završetke. Sada imate priliku čuti primarne završetke najpoznatijih bajki, kao i neke zanimljivosti vezane za njih.

U usmenoj predaji Crvenkapice, vuk koji je bio obučen kao baka koju je netom pojeo je zapravo vukodlak. Potiče djevojčicu da skida komade odjeće prije nego što mu se pridruži u krevetu. Kada to napravi, ona shvati da mora obaviti nuždu. Iako je vukodlak potiče da to ''obavi'' u krevetu, djevojčica odlazi vanka i bježi.
To je još i pozitivan završetak naspram nekih drugih. U jednoj verziji vuk pojede Crvenkapicu, dok je u drugoj spašena tek kada drvosječa isječe nju i baku iz vukovog trbuha. Kada su pitali Charlesa Dickensa tko je bio njegova prva ljubav, odgovorio je: Crvenkapica.
U verziji braće Grimm iz 1812. godine, majka, a ne maćeha, šalje lovca po Snjeguljicu da donese njena pluća i jetru, koje planira posoliti, skuhati i pojesti. Ta bajka također uključuje i majčinu kaznu: prisiljena je poći na Snjeguljičino vjenčanje u crvenim vrućim željeznim cipelama i plesati u njima dok ne umre.

Zanimljivo je da se u Disneyevoj crtanoj verziji Snjeguljice princ zaljubljuje u Snjeguljicu na početku priče, te je dolazi spasiti poljupcem na kraju. Ali u starijim, narodnim verzijama, princ nikad nije upoznao Snjeguljicu prije nego što sretne patuljke kako nose njeno tijelo kroz šumu. Smatra je predivnom, čak i u smrti, pa zbog toga inzistira da njemu daju tijelo. Ona se onda budi zbog čiste slučajnosti: jedan od sluga se spotakne zbog čega lijes zadrhti, a njoj iz usta izleti komad otrovne jabuke. Princ joj izjavi ljubav, a ona se uda za njega, bez obzira što su potpuni stranci.

U jednoj od Grimmovih kolekcija, Pepeljugine polusestre su predivne, ali zle, poput njihove majke. Ona im pokazuje nož i potiče ih da siječu stopala dok im zlatna cipelica ne bude pristajala. Razrezana stopala primjećuju golubovi, koji upozore princa na krv koja teče po cipelicama. Sestre unatoč svemu pokušaju doći na Pepeljugino vjenčanje, ali golubovi ih napadnu pokušavajući im iskopati oči.

Postoji mnoštvo različitih verzija Pepeljuge, samo u Europi ih je preko 500, pa možete zamisliti koliko ih ima u svijetu. Tako joj, umjesto vile, u japanskoj verziji pomaže zlatna ribica koja govori, a u škotskoj krava koja ima glas njene pokojne majke. Jedna od teorija je da je staklena cipelica krivo prevedena, odnosno da se radi o krznenoj cipelici. Pepeljugina majušna stopala povezuju se s kineskom tradicijom vezivanja stopala.

U originalnoj priči Carla Collodija, objavljenoj 1883., Pinokio zaspe ispred kamina i tako spali stopala. Tada je već ubio crvčka maljem, a ono što slijedi jest pretvaranje u magarca, nakon čega mu svežu kamen oko vrata i bace ga sa litice. Muškarac koji ga je kupio želi ga ubiti i oderati da bi napravio bubanj. U priči je više puta progonjen, maltretiran, uhićen i bačen u zatvor.
U verziji iz 1634. godine, djevojki zapne komadić lana ispod nokta zbog čega pada u san. Kralj slučajno naiđe na nju i biva očaran njenom ljepotom, te je obečasti, bez obzira na to što spava. Devet mjeseci kasnije ona rađa blizance – još uvijek u snu, a budi se tek kad jedan u potrazi za bradavicom posiše njen prst i izvadi lan.

Priča ne završava njenim buđenjem. Princ je odvodi doma gdje živi njegova majka ljudožderka. Kada on odlazi u rat, njegova majka naređuje posluzi da ubiju i skuhaju njenu snahu i dvoje unuka.
U verziji iz 1909. godine, Ljepotica je ogorčena kada se Zvijer pretvori u muškarca. Plače i govori kako su je trebali upozoriti jer ju je s nogu oborilo i očaralo iznimno biće, a odjednom je njen zaručnik postao običan, ugledan čovjek.

Došao je kraj našim bajkovitim zanimljivostima. Vjerujem da svi možemo biti sretni što su se bajke promijenile u lijepe i sretne pričice. Osobno preferiram kraj – živjeli su sretno do kraja života – više od ijednoga koji ste imali prilike čuti u današnjoj Fabuli.
Postoje oni koji odbijaju čitati bajke svojoj djeci jer smatraju da djeca onda imaju nerealna očekivanja i slično. Pa zar nije pravo vrijeme za biti naivan i nevin upravo kada si dijete? Sigurno je bolje slušati priče sa sretnim krajem nego priče sa ovako brutalnim događajima.

Marko Plavčić 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.