Preskoči na glavni sadržaj

FABULA: "Tri sekunde"

Kakvo je vaše mišljenje o e-čitačima? Dakle, radi se o uređaju koji je namijenjen čitanju knjiga u elektroničkom izdanju i postaje sve popularniji. Iako većina strastvenih čitatelja knjiga odbacuje ideju njihove modernizacije, on ipak ima svoje prednosti.

Važno je naglasiti kako zaslon e-čitača nije jednak onima na drugim računalima. Upravo zbog svoje namjene, zaslon jamči smanjenu napetost u vašim očima. E-čitači sadrže tehnologiju e-papira, dizajniranu da oponaša izgled obične tinte i papira. Za razliku od konvencionalnih ravnih zaslona, koji koriste pozadinsko osvjetljenje da bi osvijetlili piksele, elektronički papir reflektira svjetlo kao obični papir, što je oku ugodno za čitanje.

Najznačajnije prednosti zasigurno su male dimenzije, prenosivost te težina, osobito kada idete na putovanje. Baterija traje vrlo dugo, a i kapacitet memorije je velik te se nudi mogućnost spremanja tisuća knjiga.

Radi se o odličnom izumu koji je svakako dobro imati, iako malo što može zamijeniti papirnatu knjigu, njen miris i sam osjećaj okretanja stranica
Kada bi postojao popis idealnih pisaca kriminalističkih romana Anders Roslund i Börge Hellström bi definitivno bili u samome vrhu. Prvi je nagrađivani novinar, dok je drugi ni više ni manje – bivši kriminalac. Zahvaljujući svojem talentu za pisanje i dobrom poznavanju života kriminalaca izbili su u prvi plan modernog švedskog kriminalističkog romana.

Kombiniraju svoje iskustvo s neočekivanim i inteligentnim zapletima i društvenom kritikom. Njihov roman “Tri sekunde” osigurao im je nagradu Švedske akademije 2009. godine, koju su prethodno dobili i Stieg Larsson i Henning Mankell.

Čitajući sam roman, većina će doći do zaključka da je ta nagrada i zaslužena.

Upoznajte Pieta Hoffmana koji je na čelu zaštitarske kompanije, uzoran je muž i otac dvoje djece. Iako je vrlo zaposlen, stigne poći po dječake u vrtić i njegovati ih kad su bolesni. Sve u svemu – savršen muškarac. S druge strane imamo Paulu, kriminalca koji je dio velikog narkomanskog lanca. Polagano, ali sigurno se penje prema samome vrhu.

Priče ovih likova zvučale bi poprilično tipično i nezanimljivo da nisu spojene u jednu. Odnosno, radi se o samo jednom čovjeku koji vodi dvostruki život. Piet Hoffman je bivši kriminalac koji je pristao raditi za policiju kao tajni operativac. “Toliko dugo laže da je zaboravio kako izgleda istina, kakav je osjećaj, tko je on.” Posao mu u sumnjičavom svijetu kriminala definitivno nije lak, a kada se sve to zakomplicira prilikom isporuke droge pred njega je stavljen najteži zadatak dosad – infiltriracija u najozloglašeniji švedski zatvor.

Pritom stavlja sve na kocku – svoj život, obitelj i identitet. Za njegovu tajnu misiju zna samo jedna osoba u policiji. Hoće li uspjeti u svojem naumu? Hoće li biti otkriven? Što tri sekunde znače nekome tko se nalazi na granici između života i smrti? Kakve veze s tim imaju tulipani i poezija? 

Kao da sve nije dovoljno komplicirano, u situaciju je upetljan i Ewert Grens – inspektor koji je besprijekoran u svome poslu, dok mu je privatni život u rasulu. Nikako ne može preboljeti smrt voljene žene, te stalno odlazi u sanatorij u kojemu je živjela.


Medicinska sestra jednog dana mu otvara oči riječima: “Živjeti u žalosti jedna je stvar. Ali vi je ne možete kontrolirati. Vi ne živite sa žalošću, vi živite zbog nje. Ne puštate je, krijete se iza nje. Zar ne shvaćate inspektore Grens? Ono čega se bojite već se dogodilo.” Sve to samo ga potiče da se fokusira na posao i još više zapetlja već zapetljanu situaciju.

Sve u svemu, riječ će je o vrlo napetom romanu koji nećete moći pročitati odjednom. Ne zbog broja stranica (koji je poprilično velik), već zbog stalne napetosti koja nekad postane neizdržljiva. Koliko god htjeli doći do zadnje stranice, otkriti željno očekivani rasplet, toliko želite odgoditi taj trenutak, odgoditi istinu. Više puta u knjizi se ponavlja da “samo kriminalac može glumiti kriminalca”, a ja bih rekao da samo kriminalac može napisati ovako dobar kriminalistički roman.

Anders Roslund rođen je 1961. godine. Osnivač je kulturnih vijesti na švedskoj televiziji. Mnogo godina radio je kao novinar – specijaliziran za kriminal i socijalne probleme i kao glavni urednik dva glavna informativna programa na švedskoj televiziji. A prije toga? Radio je u tvornici konzervi u Izraelu, na farmi kivija na Novom Zelandu i kao konobar u Coloradu.

A Börge Hellström rođen je 1957. godine. To što je i sam imao prste u kriminalu potaknulo ga je da bude jedan od osnivača KRIS-a, organizacije koja se brine za ponovno adaptiranje kriminalaca u društvo. Radio je na rehabilitaciji mladih kriminalaca i narkomana. A prije toga bio je pjevač i gitarist u različitim bendovima te zarađivao za život kao putujući trubadur.

S obzirom na zanimljive živote sigurno im ne manjka inspiracije, što možete provjeriti u više njihovih objavljenih knjiga. 

Marko Plavčić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.