Menadžerica hotela Božica na otoku Šipanu, Ivana Kristić Goravica govori o svojoj karijeri i uspjehu kako u privatnom tako i u poslovnom životu.
Kako ste uspjeli uskladiti obiteljski život i posao menadžera?
Vjerovatno se jako puno žena suočava s tim problemom jer danas u Hrvatskoj ima jako puno poslovnih žena koje imaju jednak problem kao i ja. Rekla bih da je možda meni lakše jer živim na otoku Šipanu, u maloj sredini gdje se svi međusobno poznajemo i obitelj je jako puno uključena u cijelu priču. Meni to nije problem zato što kad čovjek vodi svoj privatni posao onda djeca mogu biti sastavni dio tvog radnog vremena i moguće je to organizirati. Naravno, ključ svega jako velika obitelj koja me podržava u svemu i pomaže mi.
Koliko je bilo potrebno truda i odricanja da biste postigli to što ste već sad ostvarili?
Truda je trebalo dosta. Pod tim mislim da čovjek treba bit spreman radit 10-12 sati, i više, dnevno što meni ne predstavlja nekakvo odricanje jer ja zapravo volim to što radim. Svaki moj trenutak proveden u hotelu, u poslu, mi je nešto što je lijepi dio dana. To mi nije nikako odricanje. Odricanje možda u pitanju obitelji, zato što malo manje vidim djecu nego što bih htjela, ali opet se sve to da organizirat i nadoknadit na druge načine. Tako da mislim da to ne bi nazvala odricanjem nego odlukom da čovjek organizira svoj život tako da uspije sve to spojiti.
Po vašem mišljenju, kakav je položaj žene u poslovnom svijetu gdje uglavnom muškarci dominiraju?
Mislim da je trenutno u Hrvatskoj položaj žena bolji nego što je bio prije 20 godina. Ne bih rekla da više muškarci dominiraju. Mislim da oni to, ali im ne uspijeva jer žene ipak uspijevaju dominirat htjeli oni to ili ne. Puno se toga promijenilo tako da je istina da je ženi potrebno više truda da postigne jednake rezultate kao muškarci ali ne zato što je žena nesposobnija, nego zato što joj drušvo to onemogućuje u nekim segmentima. To se sve mijenja, potrebna je dodatna upornost i žena ide dalje, tako bih ja rekla.
Studirali ste politologiju u Zagrebu i imali ste tamo posao. Kako ste se odlučili vratiti na otok?
To je bio veliki preokret u mom životu, ali tu sam odluku dugo donosila. Kad sam uspjela posložiti sve stvari u svoj životu bilo je vrlo jednostavno iz tog razloga što sam se uvijek htjela vratiti na Šipan i nisam voljela život u Zagrebu. Također, i zbog toga što su roditelji izgradili hotel na otoku koji je meni oduvijek bio nešto posebno i ja sam se htjela vratiti jer sam tu provela cijelo djetinjsvo, jer su mi baka i djed s otoka. Dobiti mogućnost da na otoku mogu spojiti privatni život s poslom, i to takvim zanimljivim poslom koji ja radim ovdje. Mislim da je to nešto savršeno jer se nekad osjećam kao da sam u New Yorku s obzirom kakvu vrstu posla radim dnevno. Danas, uz današnju tehnologiju dovoljno je imati samo telefon, računalo i uopće nije važno gdje je čovjek. Mislim da ja trenutno imam ured s najljepšim pogledom na svijetu tako da nije bilo teško donijeti tu odluku. Ono što sam dobila za razliku gdje sam živjela i kako sam živjela, ovo je bilo veliko naprijed. To je moje mišljenje, možda je nekim ljudima nezamisljivo to što ja govorim, ali ovo je sve što meni u životu treba.
Kada ste bili student jeste li ikad mislili da ćete radit ovaj posao koji sad radite?
Ne. To uopće nije bilo u mom planu. Ja sam naravno htjela biti novinar onda kad sam upisala politologiju ali se u međuvremenu sve drugo dogodilo. Prvo sam se počela baviti bankarstvom, znači opet nije bilo ono što sam završila. Na kraju sam zbog spleta okolnosti završila u turizmu, ali mislim da je čovjeku zapravno najvažnije to da ima nekakvo iskustvo, želju i da se potrudi može raditi bilo što.
Koliki vam je bio rizik otvoriti obiteljski hotel u mjestu koje je malo, kao što je Suđurađ i gdje turizam zapravo nije bio razvijen?
To je bio ogroman rizik. U trenutku kad su moji roditelji to počeli raditi svi su mislili da im se ta investicija nikad neće isplatiti. Mislim da su vjerovatno ljudi imali povod za takvo razmišljanje. Htjelo se napraviti kvalitetan hotel, da se ide na četiri i više zvjezdica. Tako da se na otoku Šipanu postigne to da se ljudima pruži smještaj visoke kategorije, gdje bi ljudi mogli uživati na otoku koji još nije razvijen, i da uživaju u netaknutoj prirodi. Kao kontrast tome da im se ponudi smještaj određene kategorije, tako da ljudi koji vole prirodu mogu imati potpunu udobnost i sve što im je potrebno na jednom takovm otoku. Jer gosti prepoznaju kvalitetu i, naravno, jako puno radimo na razini usluge i da se gosti ovdje osjećaju potpuno jednako kao da su u gradu Dubrovniku u nekom hotelu od pet zvjezdica. Ono što je na početku bio rizik ispao je adut jer ljudi baš žele takve destinacije koje nisu turistički aktualne, nemaju veliki broj gostiju i koje su ostale onakve kakve jesu. Mislim da je to ključ uspjeha.
Do sada ste već ostvarili priznanja i uspjehe. Koji su vam planovi za budućnost?
Planovi za budućnost su nam da svake godine budemo sve bolji i bolji na način da širimo ponudu, da svake godine gosti imaju nešto novo u hotelu i dugoročni nam je cilj povećati kapacitet za jedno desetak soba. Ne više od toga jer smatram da danas jako puno gosti traži upravo male hotele, ne žele velike objekte i žele drugačiju atmosferu koju mi nudimo.
Koji biste savjet dali nama, kao studentima?
Moj savjet bi bio da u životu čovjek mora znati donijeti odluku i kad je donese neovisno u kojem je smjeru da je provede do kraja i da nikad ne odustaje.
Lea Lazarević
Primjedbe
Objavi komentar