Bolno svjedočanstvo svijeta koji nestaje

Kako bi dostavio bolno svjedočanstvo o nestanku dijela ljudske povijesti, britanski fotograf Jimmy Nelson proveo je pune tri godine istražujući ugrožena plemena diljem svijeta. Projekt je započeo 2009. sa željom upoznavanja nove dimenzije stvarnosti; dakle, njihove tradicije, rituala i drevnih učenja. 29 različitih kultura, četiri strane svijeta (od Mongolije, Novog Zelanada, Rusije, Kenije, Etiopije i Nove Gvineje) ali i nezaboravno iskustvo su rezultirali objavljenom knjigom i monografijom Before They Pass Away (Prije nego nestanu). Knjiga sadrži 500 slika i detaljne opise putovanja u 44 zemlje.

“Nisam pokrenuo ovaj projekt očekujući da mogu zaustaviti promjene u svijetu. Samo sam htio stvoriti vizualni dokument koji podsjeća nas i generacije koje dolaze na to kako je lijep ljudski svijet nekada bio.” – Jimmy Nelson

Život u plemenu je opstanak najjačih. Nitko od ovih ljudi ne poznaje izraz “za sreću” jer se oni ne brinu za budućnost ili kada će biti sretni. Oni to jednostavno jesu. Ne razmišljaju o ciljevima koje budućnost nosi već žive u sadašnjem trenutku. 'Danas' i 'sada' su jedine riječi koje poznaju.

Na obali rijeke Cunene, u sjevernim dijelovima Namibije živi poznato afričko pleme Himba. Vrijeme i životni vijek vežu uz pjesmu i pjevanje prema kojima određuju starost svakog pripadnika plemena. Vjeruju da je čovjek star koliko i njegova pjesma. Žene plemena Himba posebne su majke. Njihova djeca se rađaju i prije začeća. Svaka žena koja poželi dijete, odlazi s tom mišlju sjesti sama ispod drveta. Pod krošnjama sjedi onoliko dugo koliko je potrebno da čuje pjesmu svoga djeteta. Vjeruju da svaka buduća majka pouzdano čuje glas svog nerođenog djeteta kako pjeva jedinstvenu melodiju. Potom se vraća kući te zajedno s mužem pjeva pjesmu dok vode ljubav. Dok se dijete rađa, seoske babice pjevaju njegovu pjesmu kako bi mu izrazile dobrodošlicu na svijet. Njegova pjesma ga prati kroz cijeli život. Ona se pjeva na obredima inicijacije, u vremenu tuge ili veselja te obilježava životni ciklus svakog pojedinca. 

Pjevanje je način izražavanja empatije i integracije u društvu. Ukoliko pojedinac učini nepravdu nekome iz zajednice, tada se narod skuplja u krug i svi u glas pjevaju pjesme. Na taj se način okrivljeni prisjeća da je dio zajednice i da ne bi trebao nikad više nanijeti zlo nekome od braće. Pjesme su simbol ljubavi, smjeha, radosti, tuge, zajedništa ali ujedno i opomena tj. putokaz za one koji odlutaju od svoje pjesme odnosno životnog puta i načela. Osim plemena Himba, Nelson je upoznao život plemena Asaro i Goroka iz Nove Gvineje, Tsaatan iz Mongolije, Samburu iz Kenije, Chukchee i Nenets iz Rusije, Drokpa iz Indije te Banna i Karo iz Etiopija. 

 

Istočno gorje je planinska pokrajina Papue Nove Gvineje poznata po svojim brojnim plemenima, a jedno od njih su Asaro Blatnjavi ljudi. Blatnjavi ljudi nisu nikada pokrivali blatom svoje lice, jer su smatrali da je blato iz rijeke Asaro otrovno – zbog čega su i počeli proizvoditi ikonične maske za lice po kojima su lako prepoznatljivi. Pripadnici Asaro plemena se namažu blatom po cijelom tijelu, a zatim stave zastrašujuće maske na lice prije nego napadnu neprijatelje svojim dugačkim kopljima i strijelama. Prema legendi, Blatnjavi ljudi su jedne prilike bili poraženi i primorani da bježe od neprijatelja prema Asaro rijeci. Kada su ih neprijatelji stigli, te ugledali kako se dižu iz blata, pomislili su da su oni duhovi rijeke. Prestravljeni, pobjegli su natrag u svoje selo. Nakon toga, sva susjedna sela su vjerovala da su duhovi iz Asaro rijeke na strani Blatnjavih ljudi, a pametne starješine plemena su odlučile da iskoriste ovu ogromnu prednost, zbog čega su tradiciju održali do današnjeg dana.

Čukči (Chukchee) su čukotsko-kamčatski narod, koji pretežno živi u autonomnom okrugu Čukotka u Rusiji. Za razliku od drugih starosjedilačkih naroda na Sibiru, oni nikada nisu bili osvojeni od strane ruskih vojnika. Njihov okoliš, tradicija i kultura izdržali su uništenje i istrebljenje koje je zadesilo mnoge druge skupine pod sovjetskom vlašću.

Izobilje hrane definitivno nije nešto čime se Čukči mogu pohvaliti, no, oni su se uspješno prilagodili surovoj klimi i okolini koju stotinama godina zovu svojim domom. Glavni izvor hrane su im sobovi koje uzgajaju na farmama, a na meniju su ponekad i morževi, kitovi, ribe, te smrznuto jestivo lišće i korijenje.

Čukči su poznati po svojim jedinstvenim umjetničkim djelima – rezbarijama na kljovama morža koje prikazuju pejzaže i scene iz svakodnevnog života: lovce, sobove, te druge životinje sa kojima dijele svoju domovinu. Zbog oštre klime i teškog života u tundri, gostoljubivost i velikodušnost su visoko cijenjeni među Čukčima. Oni još uvijek vjeruju da svi prirodni fenomeni imaju svoje duhove, ali njihov tradicionalni način života, iako još uvijek postoji, se sve više nadopunjava modernom civilizacijom.

Upravo plemena daju ravnotežu kultura, znanja o posljednjim svjetskim prirodnim okruženjima, tradicijama, jezicima. Svijet ne može biti samo stvar napretka i materijalnog bogatstva. Također mora biti sjedinjenje onoga što postoji, a to je prirodno, duhovno, mentalno i kulturno bogatstvo. Čovjek 21. st. je prezaposleni već dugi niz generacija, vjerujući da je materijalno bogatstvo jedini put naprijed. Vraćanje ravnoteže je ono o čemu ova knjiga govori.

Ana Petrović