Kako bi dostavio
bolno svjedočanstvo o nestanku dijela ljudske povijesti, britanski
fotograf Jimmy Nelson proveo je pune tri godine istražujući
ugrožena plemena diljem svijeta. Projekt je započeo 2009. sa željom
upoznavanja nove dimenzije stvarnosti; dakle, njihove tradicije,
rituala i drevnih učenja. 29 različitih kultura, četiri strane
svijeta (od Mongolije,
Novog Zelanada, Rusije, Kenije, Etiopije i Nove Gvineje) ali i
nezaboravno iskustvo su rezultirali objavljenom knjigom i
monografijom Before They Pass Away (Prije nego nestanu). Knjiga
sadrži 500 slika i detaljne opise putovanja u 44 zemlje.
“Nisam pokrenuo
ovaj projekt očekujući da mogu zaustaviti promjene u svijetu. Samo
sam htio stvoriti vizualni dokument koji podsjeća nas i generacije
koje dolaze na to kako je lijep ljudski svijet nekada bio.” –
Jimmy Nelson
Život u plemenu je
opstanak najjačih. Nitko
od ovih ljudi ne poznaje izraz “za sreću” jer se oni ne brinu za
budućnost ili kada će biti sretni. Oni to jednostavno jesu. Ne
razmišljaju o ciljevima koje budućnost nosi već žive u sadašnjem
trenutku. 'Danas' i 'sada' su jedine riječi koje poznaju.
Na obali rijeke
Cunene, u sjevernim dijelovima Namibije živi poznato afričko pleme
Himba. Vrijeme i životni vijek vežu uz pjesmu i pjevanje prema
kojima određuju starost svakog pripadnika plemena. Vjeruju da je
čovjek star koliko i njegova pjesma. Žene plemena Himba posebne su
majke. Njihova djeca se rađaju i prije začeća. Svaka žena koja
poželi dijete, odlazi s tom mišlju sjesti sama ispod drveta. Pod
krošnjama sjedi onoliko dugo koliko je potrebno da čuje pjesmu
svoga djeteta. Vjeruju da svaka buduća majka pouzdano čuje glas
svog nerođenog djeteta kako pjeva jedinstvenu melodiju. Potom se
vraća kući te zajedno s mužem pjeva pjesmu dok vode ljubav. Dok
se dijete rađa, seoske babice pjevaju njegovu pjesmu kako bi mu
izrazile dobrodošlicu na svijet. Njegova pjesma ga prati kroz cijeli
život. Ona se pjeva na obredima inicijacije, u vremenu tuge ili
veselja te obilježava životni ciklus svakog pojedinca.
Pjevanje je
način izražavanja empatije i integracije u društvu. Ukoliko
pojedinac učini nepravdu nekome iz zajednice, tada se narod skuplja
u krug i svi u glas pjevaju pjesme. Na taj se način okrivljeni
prisjeća da je dio zajednice i da ne bi trebao nikad više nanijeti
zlo nekome od braće. Pjesme su simbol ljubavi, smjeha, radosti,
tuge, zajedništa ali ujedno i opomena tj. putokaz za one koji
odlutaju od svoje pjesme odnosno životnog puta i načela. Osim plemena Himba,
Nelson je upoznao život plemena Asaro i Goroka iz Nove Gvineje,
Tsaatan iz Mongolije, Samburu iz Kenije, Chukchee i Nenets iz Rusije,
Drokpa iz Indije te Banna i Karo iz Etiopija.
Istočno gorje je
planinska pokrajina Papue Nove Gvineje poznata po svojim brojnim
plemenima, a jedno od njih su Asaro Blatnjavi ljudi. Blatnjavi
ljudi nisu nikada pokrivali blatom svoje lice, jer su smatrali
da je blato iz rijeke Asaro otrovno – zbog čega su i počeli
proizvoditi ikonične maske za lice po kojima su lako prepoznatljivi. Pripadnici Asaro
plemena se namažu blatom po cijelom tijelu, a zatim stave
zastrašujuće maske na lice prije nego napadnu neprijatelje svojim
dugačkim kopljima i strijelama. Prema legendi,
Blatnjavi ljudi su jedne prilike bili poraženi i primorani da bježe
od neprijatelja prema Asaro rijeci. Kada su ih neprijatelji stigli,
te ugledali kako se dižu iz blata, pomislili su da su oni duhovi
rijeke. Prestravljeni, pobjegli su natrag u svoje selo. Nakon toga,
sva susjedna sela su vjerovala da su duhovi iz Asaro rijeke na strani
Blatnjavih ljudi, a pametne starješine plemena su
odlučile da iskoriste ovu ogromnu prednost, zbog čega su tradiciju
održali do današnjeg dana.
Čukči (Chukchee)
su čukotsko-kamčatski narod, koji pretežno živi u autonomnom
okrugu Čukotka u Rusiji. Za razliku od drugih starosjedilačkih
naroda na Sibiru, oni nikada nisu bili osvojeni od strane ruskih
vojnika. Njihov okoliš, tradicija i kultura izdržali su uništenje
i istrebljenje koje je zadesilo mnoge druge skupine pod sovjetskom
vlašću.
Izobilje hrane
definitivno nije nešto čime se Čukči mogu pohvaliti, no, oni su
se uspješno prilagodili surovoj klimi i okolini koju stotinama
godina zovu svojim domom. Glavni izvor hrane su im sobovi koje
uzgajaju na farmama, a na meniju su ponekad i morževi, kitovi, ribe,
te smrznuto jestivo lišće i korijenje.
Čukči su poznati
po svojim jedinstvenim umjetničkim djelima – rezbarijama na
kljovama morža koje prikazuju pejzaže i scene iz svakodnevnog
života: lovce, sobove, te druge životinje sa kojima dijele svoju
domovinu. Zbog oštre klime i teškog života u tundri,
gostoljubivost i velikodušnost su visoko cijenjeni među Čukčima.
Oni još uvijek vjeruju da svi prirodni fenomeni imaju svoje duhove,
ali njihov tradicionalni način života, iako još uvijek postoji, se
sve više nadopunjava modernom civilizacijom.
Upravo plemena daju
ravnotežu kultura, znanja o posljednjim svjetskim prirodnim
okruženjima, tradicijama, jezicima. Svijet ne može biti samo stvar
napretka i materijalnog bogatstva. Također mora biti sjedinjenje
onoga što postoji, a to je prirodno, duhovno, mentalno i kulturno
bogatstvo. Čovjek 21. st. je prezaposleni već dugi niz generacija,
vjerujući da je materijalno bogatstvo jedini put naprijed. Vraćanje
ravnoteže je ono o čemu ova knjiga govori.
Ana Petrović
Primjedbe
Objavi komentar