Preskoči na glavni sadržaj

Bolno svjedočanstvo svijeta koji nestaje

Kako bi dostavio bolno svjedočanstvo o nestanku dijela ljudske povijesti, britanski fotograf Jimmy Nelson proveo je pune tri godine istražujući ugrožena plemena diljem svijeta. Projekt je započeo 2009. sa željom upoznavanja nove dimenzije stvarnosti; dakle, njihove tradicije, rituala i drevnih učenja. 29 različitih kultura, četiri strane svijeta (od Mongolije, Novog Zelanada, Rusije, Kenije, Etiopije i Nove Gvineje) ali i nezaboravno iskustvo su rezultirali objavljenom knjigom i monografijom Before They Pass Away (Prije nego nestanu). Knjiga sadrži 500 slika i detaljne opise putovanja u 44 zemlje.

Nisam pokrenuo ovaj projekt očekujući da mogu zaustaviti promjene u svijetu. Samo sam htio stvoriti vizualni dokument koji podsjeća nas i generacije koje dolaze na to kako je lijep ljudski svijet nekada bio.” – Jimmy Nelson
Život u plemenu je opstanak najjačih. Nitko od ovih ljudi ne poznaje izraz “za sreću” jer se oni ne brinu za budućnost ili kada će biti sretni. Oni to jednostavno jesu. Ne razmišljaju o ciljevima koje budućnost nosi već žive u sadašnjem trenutku. 'Danas' i 'sada' su jedine riječi koje poznaju.


Na obali rijeke Cunene, u sjevernim dijelovima Namibije živi poznato afričko pleme Himba. Vrijeme i životni vijek vežu uz pjesmu i pjevanje prema kojima određuju starost svakog pripadnika plemena. Vjeruju da je čovjek star koliko i njegova pjesma. Žene plemena Himba posebne su majke. Njihova djeca se rađaju i prije začeća. Svaka žena koja poželi dijete, odlazi s tom mišlju sjesti sama ispod drveta. Pod krošnjama sjedi onoliko dugo koliko je potrebno da čuje pjesmu svoga djeteta. Vjeruju da svaka buduća majka pouzdano čuje glas svog nerođenog djeteta kako pjeva jedinstvenu melodiju. Potom se vraća kući te zajedno s mužem pjeva pjesmu dok vode ljubav. Dok se dijete rađa, seoske babice pjevaju njegovu pjesmu kako bi mu izrazile dobrodošlicu na svijet. Njegova pjesma ga prati kroz cijeli život. Ona se pjeva na obredima inicijacije, u vremenu tuge ili veselja te obilježava životni ciklus svakog pojedinca. 

Pjevanje je način izražavanja empatije i integracije u društvu. Ukoliko pojedinac učini nepravdu nekome iz zajednice, tada se narod skuplja u krug i svi u glas pjevaju pjesme. Na taj se način okrivljeni prisjeća da je dio zajednice i da ne bi trebao nikad više nanijeti zlo nekome od braće. Pjesme su simbol ljubavi, smjeha, radosti, tuge, zajedništa ali ujedno i opomena tj. putokaz za one koji odlutaju od svoje pjesme odnosno životnog puta i načela. Osim plemena Himba, Nelson je upoznao život plemena Asaro i Goroka iz Nove Gvineje, Tsaatan iz Mongolije, Samburu iz Kenije, Chukchee i Nenets iz Rusije, Drokpa iz Indije te Banna i Karo iz Etiopija. 


 
Istočno gorje je planinska pokrajina Papue Nove Gvineje poznata po svojim brojnim plemenima, a jedno od njih su Asaro Blatnjavi ljudi. Blatnjavi ljudi nisu nikada pokrivali blatom svoje lice, jer su smatrali da je blato iz rijeke Asaro otrovno – zbog čega su i počeli proizvoditi ikonične maske za lice po kojima su lako prepoznatljivi. Pripadnici Asaro plemena se namažu blatom po cijelom tijelu, a zatim stave zastrašujuće maske na lice prije nego napadnu neprijatelje svojim dugačkim kopljima i strijelama. Prema legendi, Blatnjavi ljudi su jedne prilike bili poraženi i primorani da bježe od neprijatelja prema Asaro rijeci. Kada su ih neprijatelji stigli, te ugledali kako se dižu iz blata, pomislili su da su oni duhovi rijeke. Prestravljeni, pobjegli su natrag u svoje selo. Nakon toga, sva susjedna sela su vjerovala da su duhovi iz Asaro rijeke na strani Blatnjavih ljudi, a pametne starješine plemena su odlučile da iskoriste ovu ogromnu prednost, zbog čega su tradiciju održali do današnjeg dana.

Čukči (Chukchee) su čukotsko-kamčatski narod, koji pretežno živi u autonomnom okrugu Čukotka u Rusiji. Za razliku od drugih starosjedilačkih naroda na Sibiru, oni nikada nisu bili osvojeni od strane ruskih vojnika. Njihov okoliš, tradicija i kultura izdržali su uništenje i istrebljenje koje je zadesilo mnoge druge skupine pod sovjetskom vlašću.

Izobilje hrane definitivno nije nešto čime se Čukči mogu pohvaliti, no, oni su se uspješno prilagodili surovoj klimi i okolini koju stotinama godina zovu svojim domom. Glavni izvor hrane su im sobovi koje uzgajaju na farmama, a na meniju su ponekad i morževi, kitovi, ribe, te smrznuto jestivo lišće i korijenje.

Čukči su poznati po svojim jedinstvenim umjetničkim djelima – rezbarijama na kljovama morža koje prikazuju pejzaže i scene iz svakodnevnog života: lovce, sobove, te druge životinje sa kojima dijele svoju domovinu. Zbog oštre klime i teškog života u tundri, gostoljubivost i velikodušnost su visoko cijenjeni među Čukčima. Oni još uvijek vjeruju da svi prirodni fenomeni imaju svoje duhove, ali njihov tradicionalni način života, iako još uvijek postoji, se sve više nadopunjava modernom civilizacijom.

Upravo plemena daju ravnotežu kultura, znanja o posljednjim svjetskim prirodnim okruženjima, tradicijama, jezicima. Svijet ne može biti samo stvar napretka i materijalnog bogatstva. Također mora biti sjedinjenje onoga što postoji, a to je prirodno, duhovno, mentalno i kulturno bogatstvo. Čovjek 21. st. je prezaposleni već dugi niz generacija, vjerujući da je materijalno bogatstvo jedini put naprijed. Vraćanje ravnoteže je ono o čemu ova knjiga govori.

Ana Petrović


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.