Preskoči na glavni sadržaj

Intervju s Josipom Lisac: Ja slavim svaki put, svaki dan, svaki trenutak

Kada netko odluči pisati dnevnik, tada sve skrovite misli, svu intimu, osjećaje, pitanja i odgovore, nastoji podijeliti samo s olovkom i papirom, sačuvati samo za sebe sva najiskrenija promišljanja, želje i nadanja. Prije 40 godina posebnim pismom, onim notnim, napisan je „Dnevnik jedne ljubavi“, dostojanstveni dio antologije hrvatske glazbene pjesmarice, kultno djelo koje je Josipu Lisac smjestilo na pijedestal s kojeg svo ovo vrijeme nije silazila. S razlogom. Uvijek jedinstvena, posebna, intrigantna, neponovljiva uz vokalne sposobnosti koje često koketiraju s nadnaravnim, Josipa Lisac odlučila je prvi koncert kojim slavi ovu neobičnu obljetnicu, održati u Dubrovniku, gradu u kojem je daleke 1973. i promovirala album.

Što ste željeli na početku svoje karijere?
Od samog početka sam željela... Ne znam, nije mi se svidjelo ovo, nije mi se svidjelo ono, borila sam se protiv klišeja, jer svi smo različiti. Glazbu sam prihvatila od svoje 11-te godine kad sam postala članicom dječjeg zbora RTV Zagreb. Od tog dana, ja nemam pauze; koncerti, matineje, VIS O'Hara, Zlatni Akordi i zatim samostalna karijera do današnjih dana. To je bilo određeno, da ja budem u glazbi, to je moja strast, moja bit, moj smisao postojanja. Glazba je moj identitet, moj karakter se čuje i osjeća kroz glazbu. Sretna sam što se sve tako posložilo jer cijelo vrijeme sam nosila bunt u sebi i borila se biti uniformirana.

„Dnevnik“ je ostavio neizbrisiv pečat na Vama.
Da, to je prekrasna priča mladih koji traže ljubav, koji žele ljubav, ali zašto samo mladih, zašto ne i starih koji možda nisu doživjeli ljubav i traže je cijeli život, priča je to o susretima, padovima, usponima. Kroz te balade i ritmove, stihove koji nose poruku puno toga naučiš, ali jesi li spreman voljeti i znaš li što znači voljeti, to se treba zapitati. Taj album ima poruku da je ljubav davanje, primanje i najveće prijateljstvo. U početku nisam shvaćala snagu koju u sebi nosi ovaj album. Znate, sa 22 godine želiš uvijek nešto drukčije od onog što jest, ali imala sam sreću imati kvalitetne ljude oko sebe koji su znali kako me usmjeriti.

1973. Dubrovnik je bio jedan od tri grada u kojem ste promovirali „Dnevnik jedne ljubavi“. Kako je to izgledalo?  
Te godine sam imala tri promocije „ Dnevnika“ koje su se održale u Zagrebu, Beogradu i Dubrovniku. U Dubrovniku, promocija se održala u hotelu Libertas, sjećam se, sve je organizirao Andrija Seifried i bila je bura baš kao i ova današnja. Hotel u stijeni, vidite....ništa nije slučajno, pa ni ovo večeras....Znate, ja sam puno dolazila u Dubrovnik.'64. sam pjevala na otvaranju Dubrovački ljetnih Igara sa zborom, dirigirao je Lovro Matačić. Ja se jako volim hvaliti tim razdobljem, a 1992. došla sam s drugim brodom koji je probio blokadu i u crkvi Male braće održala koncert, a Stradunom u to zimsko vrijeme, trebam li reći da je opet puhala bura, šetala su tek djeca iz škole koja su me prepoznala i popričala sa mnom. Tada sam možda prvi put čula –dubrovačku riječ- i bila sam jako dirnuta.

Već 20–tak godina održavate i posebne koncerte, koncerte nazvane „U čast Karla Metikoša“.

Da, svaki put želim da je drugačije, da su koncerti nešto posebno. Ja sam već napravila veliku turneju po Zagrebu. Obišla sam sve moguće koncertne dvorane, kazališta velika i mala, pjevala na otvorenom. Uvijek sam nastojala da to bude blizu datuma Karlovog rođendana, ali nije bitan ni datum, važan je događaj. Karlo i ja , poznanstvo, prijateljstvo pa ljubav , ljubav u veljači i snaga koju mi je dao dovela me je do toga gdje sam sada i zato pjevam za njega.

Na sceni ste razigrani, uvijek zanimljivi, posebni i novi. Često se poigravate sa glazbenim stilovima koje ostvarujete kroz suradnje s mladim ljudima.
To je famozno. Jako je dobro što su gotovo sve suradnje došle sa željom s druge strane, zato je i uspjelo. Ja sam ih prepoznala; jedan Cubismo, jedna Boa, divni Dino Dvornik ..to je fantastično. Ja sam zapravo o svima njima već jako puno znala i to je fantastično. Sad ne znam jesam li ih ja dozvala ili je bolje da je došlo s njihove strane , da nema zadrške itd. Ovako je došlo slobodno, a slobode s moje strane imate koliko hoćete. Zatim dolazi reper Marin Ivanović-Stoka, to je bila fantastična suradnja i onda dolazimo do jazzera. Elvis Stanić mi je ponudio gostovanje na njegovom albumu, dakle, od funka do jazza. Sjetim se „Oluje“, glazbenog presedana iz 1970. i vrsnih jazz glazbenika koji su bili oko mene. Tada to možda nisam znala razumjeti. A to što sam razigrana, zahvalna sam dragom Bogu da mi je ostavio malo razigrane djevojke u meni , da mogu lakše podnositi sve, da se mogu razveseliti , iako i ja imam svoj život i svoje kušnje, ali idem dalje i moram vam reći, ja slavim svaki put jer svaki trenutak se mora slaviti.



Suzi Sokol

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...

Preporuka: Najbolje od Stephena Kinga

Foto: screenrant.com Stephen Edwin King , poznat i kao "američki kralj horora", najprodavaniji je autor horor i triler žanra u svijetu i najuspješniji američki pisac ikad. Rođen je 21. rujna 1947. u Portlandu, u državi Maine. Rano djetinjstvo mu je obilježio odlazak oca koji je, pod izgovorom da ide kupiti cigarete, otišao i ostavio Stephenovu majku, Nellie Ruth Pillsbury, da se sama brine o njemu i posvojenom bratu Davidu. Zbog financijskih poteškoća bili su se prisiljeni često seliti, sve do 1958. kad se Nellie Ruth vraća u Maine da bi se brinula o bolesnim roditeljima. Još od djetinjstva pokazao je veliki interes za pisanje, pa je tako pisao kratke priče za razne fanzine, među ostalim i Dave's Rag – novine koje je pokrenuo sa bratom Davidom u nadi da će prodajom pomoći majci sa financijskim problemima. 1966. upisao je studij engleskog jezika na Sveučilištu Maine u Oronu, gdje je pisao tjednu kolumnu King's Garbage truck za studentske novine, te slao k...

Imena kao odraz kulture: Posebnost, snaga i elegancija

  Ime nije samo niz slova, već nosi mnogo dublje značenje, povezuje s porodicom, tradicijom i identitetom. O tome kako ime može postati i dio osobnosti govori  studentica druge godine Fakulteta za medije i odnosa s javnošću,  Nera Balta. (izvor: privatna arhiva Nera Balta) Koliko često srećete osobe s istim imenom? Iskreno, veoma rijetko. Čula sam za nekoliko njih, ali to su uglavnom ljudi iz drugih gradova ili zemalja. Moje ime je specifično i to mi je drago. Ono je dio mog identiteta i daje mi osjećaj posebnosti. Koje je značenje vašeg imena? Moje ime dolazi od latinske riječi ''nox'' što znači noć ili tamna, a u arapskom označava rijeku ili vodeni tok, simbolizirajući prirodu, jasnoću i snagu. Zanimljivo je da i u starom Rimu Nera bila božica rijeka i izvora. Kako se osjećate s obzirom na tu rijetkost? Kada imate ime koje nije često ljudi ga odmah primijete i lakše ga zapamte. Događalo mi se da me ljudi brže upamte upravo zbog imena. To mi daje priliku da ...