Preskoči na glavni sadržaj

Intervju s Josipom Lisac: Ja slavim svaki put, svaki dan, svaki trenutak

Kada netko odluči pisati dnevnik, tada sve skrovite misli, svu intimu, osjećaje, pitanja i odgovore, nastoji podijeliti samo s olovkom i papirom, sačuvati samo za sebe sva najiskrenija promišljanja, želje i nadanja. Prije 40 godina posebnim pismom, onim notnim, napisan je „Dnevnik jedne ljubavi“, dostojanstveni dio antologije hrvatske glazbene pjesmarice, kultno djelo koje je Josipu Lisac smjestilo na pijedestal s kojeg svo ovo vrijeme nije silazila. S razlogom. Uvijek jedinstvena, posebna, intrigantna, neponovljiva uz vokalne sposobnosti koje često koketiraju s nadnaravnim, Josipa Lisac odlučila je prvi koncert kojim slavi ovu neobičnu obljetnicu, održati u Dubrovniku, gradu u kojem je daleke 1973. i promovirala album.

Što ste željeli na početku svoje karijere?
Od samog početka sam željela... Ne znam, nije mi se svidjelo ovo, nije mi se svidjelo ono, borila sam se protiv klišeja, jer svi smo različiti. Glazbu sam prihvatila od svoje 11-te godine kad sam postala članicom dječjeg zbora RTV Zagreb. Od tog dana, ja nemam pauze; koncerti, matineje, VIS O'Hara, Zlatni Akordi i zatim samostalna karijera do današnjih dana. To je bilo određeno, da ja budem u glazbi, to je moja strast, moja bit, moj smisao postojanja. Glazba je moj identitet, moj karakter se čuje i osjeća kroz glazbu. Sretna sam što se sve tako posložilo jer cijelo vrijeme sam nosila bunt u sebi i borila se biti uniformirana.

„Dnevnik“ je ostavio neizbrisiv pečat na Vama.
Da, to je prekrasna priča mladih koji traže ljubav, koji žele ljubav, ali zašto samo mladih, zašto ne i starih koji možda nisu doživjeli ljubav i traže je cijeli život, priča je to o susretima, padovima, usponima. Kroz te balade i ritmove, stihove koji nose poruku puno toga naučiš, ali jesi li spreman voljeti i znaš li što znači voljeti, to se treba zapitati. Taj album ima poruku da je ljubav davanje, primanje i najveće prijateljstvo. U početku nisam shvaćala snagu koju u sebi nosi ovaj album. Znate, sa 22 godine želiš uvijek nešto drukčije od onog što jest, ali imala sam sreću imati kvalitetne ljude oko sebe koji su znali kako me usmjeriti.

1973. Dubrovnik je bio jedan od tri grada u kojem ste promovirali „Dnevnik jedne ljubavi“. Kako je to izgledalo?  
Te godine sam imala tri promocije „ Dnevnika“ koje su se održale u Zagrebu, Beogradu i Dubrovniku. U Dubrovniku, promocija se održala u hotelu Libertas, sjećam se, sve je organizirao Andrija Seifried i bila je bura baš kao i ova današnja. Hotel u stijeni, vidite....ništa nije slučajno, pa ni ovo večeras....Znate, ja sam puno dolazila u Dubrovnik.'64. sam pjevala na otvaranju Dubrovački ljetnih Igara sa zborom, dirigirao je Lovro Matačić. Ja se jako volim hvaliti tim razdobljem, a 1992. došla sam s drugim brodom koji je probio blokadu i u crkvi Male braće održala koncert, a Stradunom u to zimsko vrijeme, trebam li reći da je opet puhala bura, šetala su tek djeca iz škole koja su me prepoznala i popričala sa mnom. Tada sam možda prvi put čula –dubrovačku riječ- i bila sam jako dirnuta.

Već 20–tak godina održavate i posebne koncerte, koncerte nazvane „U čast Karla Metikoša“.

Da, svaki put želim da je drugačije, da su koncerti nešto posebno. Ja sam već napravila veliku turneju po Zagrebu. Obišla sam sve moguće koncertne dvorane, kazališta velika i mala, pjevala na otvorenom. Uvijek sam nastojala da to bude blizu datuma Karlovog rođendana, ali nije bitan ni datum, važan je događaj. Karlo i ja , poznanstvo, prijateljstvo pa ljubav , ljubav u veljači i snaga koju mi je dao dovela me je do toga gdje sam sada i zato pjevam za njega.

Na sceni ste razigrani, uvijek zanimljivi, posebni i novi. Često se poigravate sa glazbenim stilovima koje ostvarujete kroz suradnje s mladim ljudima.
To je famozno. Jako je dobro što su gotovo sve suradnje došle sa željom s druge strane, zato je i uspjelo. Ja sam ih prepoznala; jedan Cubismo, jedna Boa, divni Dino Dvornik ..to je fantastično. Ja sam zapravo o svima njima već jako puno znala i to je fantastično. Sad ne znam jesam li ih ja dozvala ili je bolje da je došlo s njihove strane , da nema zadrške itd. Ovako je došlo slobodno, a slobode s moje strane imate koliko hoćete. Zatim dolazi reper Marin Ivanović-Stoka, to je bila fantastična suradnja i onda dolazimo do jazzera. Elvis Stanić mi je ponudio gostovanje na njegovom albumu, dakle, od funka do jazza. Sjetim se „Oluje“, glazbenog presedana iz 1970. i vrsnih jazz glazbenika koji su bili oko mene. Tada to možda nisam znala razumjeti. A to što sam razigrana, zahvalna sam dragom Bogu da mi je ostavio malo razigrane djevojke u meni , da mogu lakše podnositi sve, da se mogu razveseliti , iako i ja imam svoj život i svoje kušnje, ali idem dalje i moram vam reći, ja slavim svaki put jer svaki trenutak se mora slaviti.



Suzi Sokol

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.