Preskoči na glavni sadržaj

Preko sto gradova sudjelovalo u Noći muzeja




Još jedan dokaz da Hrvatima kronično nedostaje kulturnog sadržaja


Noć muzeja je završila i iza sebe ostavila već poznatu sliku. Ogroman broj ljudi u pohodima na hrvatske kulturne ustanove; galerije, muzeje, spomenike kulture pa čak i jednu hidroelektranu (u Ozalju).

Dubrovnik naravno, nije bio iznimka u ovom nacionalnom događaju, ipak je on i sam jedan veliki muzej. Svoja vrata ove godine su ponovno otvorile Ljetne igre, u Festivalskoj palači, Dom Marina Držića, Arheološki muzej, muzej Rupe, Pomorski muzej, te Prirodoslovni muzej. Na stotine posjetioca prodefiliralo je kroz ove objekte i uživalo u programu koji im se nudio.

Trebaju li se ovakve manifestacije i češće događati? Odgovor je naravno da, što pokazuje i ogroman interes za prethodne Noći muzeja. Pitanje je zašto se ne događaju? Zašto je proračun za kulturu (odnosno proračun Ministarstva kulture republike Hrvatske) koji otpada na muzejsko galerijske djelatnosti, kazališnu i glazbeno-scensku djelatnost te programe audio vizualne djelatnosti i medija u 2015. iznosio bijednih 33% proračuna (nešto manje od 300 milijuna kuna). 

Građani su očito gladni kulture, no ona se konstantno označava kao neprofitabilna, dosadna i kao "nešto što ljude ne zanima". Kako onda objasniti veliku posjećenost ovakve manifestacije, zatim kulturnih događaja kao što su Pula film festival, Splitsko ljeto ili u kontekstu Dubrovnika, Dubrovačke ljetne igre čije otvaranje 10. srpnja svake godine označava početak "prave" turističke sezone, a zatvaranje kraj? Kako objasniti "neprofitabilnost" kulture kad se u Kazalištu Marina Držića svaka gostujuća predstava rasproda u roku od nekoliko sati, te se zbog velike zainteresiranosti redovito povećava broj predviđenih prikazivanja?

Hrvatske su vlade u proteklim godinama uvijek pokušavale prikazati Hrvatsku kao izrazito kulturnu europsku zemlju, nadaleko profinjeniju od svojih "barbarski i primitivnih" istočnih susjeda. Međutim, zanimljivo je da su ministarstva kulture tih "primitivnih" susjeda u 2014. imali veći proračun od hrvatskog ministarstva (u Srbiji za 300 milijuna kuna, dok je u BiH taj prosjek bio veći za otprilike 50 milijuna).

Ista stvar je vidljiva i u hrvatskim medijima. Većina onih privatni su kulturu u svojem programu sveli na goli minimum, ona se sad sastoji od copy/pasteanja priopćenja za medije, a novinare koji prate kulturu može se izbrojati na prste jedne ruke. Ni javni mediji, HRT nije ništa bolji. Njihov televizijski sadržaj sveden je na nekoliko uistinu dosadnih emisija, u kojima pasivno agresivne voditeljice izdiktiraju što se u proteklom tjednu dogodilo u kazalištima i galerijama, te koja je knjiga na top ljestvici, po broju prodanih primjeraka. Radijski program im je također kriminalno loš; emisije su ili stavljene u neke čudne sate ili ih vode umišljeni elitisti za čiji izbor riječi, treba koristiti rječnik.

Jedina nada koju kultura u Hrvatskoj ima jedan od njenih gradova bude izabran za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Jer ako to ne pokrene neke promjene, onda vjerojatno ništa neće.
Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada...
359 komentara
Pročitajte više

Ako se ne probudim - Lauren Oliver

Foto: facebook.com Ako se ne probudim je roman poznate američke književnice Lauren Oliver , autorice bestsellera Delirium i Pandemonium , a u ovom, još jednom djelu za mlade Lauren je pokazala zrelost i vještinu pisanju na posve novoj razini. Tko je čitao megapopularni Delirium zna što može očekivati: pitak stil, tečnu, nekompliciranu radnju te detaljnu razradu glavnog junaka/junakinje koji su autoricu vinuli u visine književne slave, a ni ova knjiga nije drugačija. Priča prati tinejdžericu Samanthu Kingston i uski krug njenih prijateljica kroz naizgled posve obično Valentinovo u srednjoj školi, no nakon što dan završi teškom prometnom nesrećom u kojoj Samantha pogiba, sve stvari kreću nizbrdo, a ponajviše samo vrijeme. Junakinja se sljedeće jutro budi u svojoj sobi, zbunjena, ali sretna, no te osjećaje ubrzo zamjenjuje panika kada shvati da se dan nesreće iznova ponavlja; u školi je proslava Valentinova, a navečer se održava zabava nakon koje će automobil sa Sam i njenim pr...
264 komentara
Pročitajte više

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...
256 komentara
Pročitajte više