Još jedan
dokaz da Hrvatima kronično nedostaje kulturnog sadržaja
Noć muzeja je završila i iza sebe ostavila već
poznatu sliku. Ogroman broj ljudi u pohodima na hrvatske kulturne ustanove;
galerije, muzeje, spomenike kulture pa čak i jednu hidroelektranu (u Ozalju).
Dubrovnik naravno, nije bio iznimka u ovom nacionalnom
događaju, ipak je on i sam jedan veliki muzej. Svoja vrata ove godine su
ponovno otvorile Ljetne igre, u Festivalskoj palači, Dom Marina Držića,
Arheološki muzej, muzej Rupe, Pomorski muzej, te Prirodoslovni muzej. Na
stotine posjetioca prodefiliralo je kroz ove objekte i uživalo u programu koji
im se nudio.
Trebaju li se ovakve manifestacije i češće događati? Odgovor
je naravno da, što pokazuje i ogroman interes za prethodne Noći muzeja. Pitanje
je zašto se ne događaju? Zašto je proračun za kulturu (odnosno proračun
Ministarstva kulture republike Hrvatske) koji otpada na muzejsko galerijske
djelatnosti, kazališnu i glazbeno-scensku djelatnost te programe audio vizualne
djelatnosti i medija u 2015. iznosio bijednih 33% proračuna (nešto manje od 300
milijuna kuna).
Građani su očito gladni kulture, no ona se konstantno
označava kao neprofitabilna, dosadna i kao "nešto što ljude ne
zanima". Kako onda objasniti veliku posjećenost ovakve manifestacije,
zatim kulturnih događaja kao što su Pula film festival, Splitsko ljeto ili u
kontekstu Dubrovnika, Dubrovačke ljetne igre čije otvaranje 10. srpnja svake
godine označava početak "prave" turističke sezone, a zatvaranje kraj?
Kako objasniti "neprofitabilnost" kulture kad se u Kazalištu Marina
Držića svaka gostujuća predstava rasproda u roku od nekoliko sati, te se zbog
velike zainteresiranosti redovito povećava broj predviđenih prikazivanja?
Hrvatske su vlade u proteklim godinama uvijek pokušavale
prikazati Hrvatsku kao izrazito kulturnu europsku zemlju, nadaleko profinjeniju
od svojih "barbarski i primitivnih" istočnih susjeda. Međutim,
zanimljivo je da su ministarstva kulture tih "primitivnih" susjeda u
2014. imali veći proračun od hrvatskog ministarstva (u Srbiji za 300 milijuna kuna,
dok je u BiH taj prosjek bio veći za otprilike 50 milijuna).
Ista stvar je vidljiva i u hrvatskim medijima. Većina onih
privatni su kulturu u svojem programu sveli na goli minimum, ona se sad sastoji
od copy/pasteanja priopćenja za medije, a novinare koji prate kulturu može se
izbrojati na prste jedne ruke. Ni javni mediji, HRT nije ništa bolji. Njihov
televizijski sadržaj sveden je na nekoliko uistinu dosadnih emisija, u kojima
pasivno agresivne voditeljice izdiktiraju što se u proteklom tjednu dogodilo u
kazalištima i galerijama, te koja je knjiga na top ljestvici, po broju prodanih
primjeraka. Radijski program im je također kriminalno loš; emisije su ili
stavljene u neke čudne sate ili ih vode umišljeni elitisti za čiji izbor
riječi, treba koristiti rječnik.
Jedina nada koju kultura u Hrvatskoj ima jedan od njenih
gradova bude izabran za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Jer ako to ne
pokrene neke promjene, onda vjerojatno ništa neće.
Primjedbe
Objavi komentar