Preskoči na glavni sadržaj

INTERVJU Maja Mesić: U svakoj profesiji valja biti poduzetan




Mlada poduzetnica, Maja Mesić, dizajnerica i idejna začetnica Boya Crayonsa, alatke za crtanje pravi je primjer da se upornost i rad isplati. U proteklih nekoliko godina, Maja je od svoje zamisli iz sveučilišnih dana dosijela na naslovnice dizajnerskih časopisa i prestižne Red Dot nagrade. Koliko je zapravo njen rad cijenjen dokazuje poziv na svečanu večeru koju je organizirala predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović na kojoj je ujedno i sudjelovao NJ.K.V. Charles princa od Walesa sa suprugom NJ.K.V. Camillom, vojvotkinjom od Cornwalla.
Mnoštvo natječaja, konferencija i lokalnih gostovanja na radionicama dokaz su da ima pune ruke posla, no njena vizija ne staje. Razmišlja o novim projektima i priča o njenom najuspješnijem dizajnu.




Kako ste od produkt dizajnerice postali poduzetnica?
Poduzetništvo je stvar karaktera i vjerujem da u svakoj profesiji valja biti poduzetan, ako želimo nešto ostvariti. Boye su mi uvijek bile dragi projekt u koji sam vjerovala i nisam željela da ideja završi u ladici, već sam nakon dodijele Red Dot nagrade odlučila Boya realizirati u Hrvatskoj.
S obzirom da je industrija zanimljiva dizajnerima u Hrvatskoj, u dosta nepovoljnom položaju veliki broj dizajnera, mojih kolega odlučuje se upravo za solo produkciju što je definitivno teži put, ali i jedini ako se nešto želi realizirati, no svakako zanimljiv i izazovan. I poduzetan!
  
Kako je došlo do prisustvovanja na summitu Week of women u Londonu?
Do toga je došlo na poziv Britanske ambasade, na kojem su sudjelovale žene iz raznih dijelova svijeta koje su bile različitih profesija i iz miješanih sektora, od politike, gospodarstva, edukacije, privatnih inicijativa, humanitarnih organizacija. Dvodnevni summit započeo je u Foreign and Commonwealth office u samom centru Londona, King Charles street, a zatim smo se uputili u Wilton Park koji je cca. dva sata od Londona. Konferencije bi počinjale oko 9.00 ujutro, a teme su bile uglavnom vezane za ravnopravnost spolova i promicanje prava žena koje je u nekim zemljama i dalje veliki tabu. Na konferencije se trebalo vrlo aktivno sudjelovati, dijeljenjem iskustva, potreba, utisaka iz vlastite sredine. Popodnevni sati su bili ispunjeni radom u grupama koji se svodio na planiranje i moguću realizaciju pomoći, djelovanja u sredinama koje su najviše zakinute neravnopravnošću.

Kakvo ste iskustvo i školu tamo stekli?
Prije svega kontakte i uvid u potrebe, razmišljanja i funkcioniranje žena u različitim dijelovima svijeta što je zaista neprocjenjivo iskustvo. Ono što takav tip konferencija nudi je dobivanje informacija i širenja vidika u vrlo kratkom vremenu, na neki način “izađeš iz kutije”. Radionice u grupama pružaju uvid u raznoliko razmišljanje sudionica pa su debate bile vrlo zanimljive.
  

Što je rezultiralo pozivom na večeru u ured predsjednice s princom Charlesom? Pretpostavljam da je uzrok toga poslovna vizija koju imam, rezultati koje sam postigla i zanimljivost, specifičnost posla kojim se bavim kao mlada osoba koja se odlučila za onaj teži dio puta, a to je samozapošljavanje.

Kako je izgledala večera i što ste radili?
Uvodi dio u kojem je bilo međusobno upoznavanje gostiju i iščekivanje dolaska princa i deve ( NJ.K.V. Charles princa od Walesa sa suprugom NJ.K.V. Camillom, vojvotkinjom od Cornwalla).
Po dolasku princa i deve protokol nas je predstavio, princu i devi, malo smo popričali i onda večerali.

Mislite li zapošljavati i širiti posao?
Zapošljavanje je logičan slijed razvoja poslovanja. Za Boyu imamo zanimljive planove i ideje koje bi željeli ostvariti, te za sada sve ide po planu, no pažljivo donosimo poslovne odluke jer nam je u interesu zaista izgraditi uspješnu i održivu priču.

Zašto se jedina Boya trgovina nalazi baš Korčula?
Zato što je dolje prekrasno. Korčula je grad po mjeri čovjeka, gdje te svi uvijek mogu pronaći. Ima zaista interesantnu povijest, očuvanu povijesnu arhitekturu, a priroda otoka je neopisiva. Sve to  rezultira dobrim gostima. Oni koji će prepoznati vrijednost Korčule, prepoznati će i vrijednost našeg proizvoda Boya, takav je mentalni sklop gosta koji dođe posjetiti Korčulu i Dubrovačko-Neretvansku županiju općenito.

Imate li u planu otvarati još negdje Boya trgovine?
Imamo plan, ali za sada još 2016. ostat će samo Korčula.

Gdje se Boye sve mogu kupiti?
Imamo nekoliko suradnji sa trgovina u Zagrebu, i vrlo smo zadovoljni, to su dućani poput Take me home, Galerija Link, Croatin Design Superstore, Muzej prekinutih veza. Uskoro pokrećemo i online trgovinu, za Hrvatsko tržište na www.boya.hr, a za ostatak svijeta na www.boyacrayons.com


Kako napreduju pregovori s distribucijom Boya u vrtiće?
Trenutno razvijamo ambalažu upravo za tu funkciju, gdje će se moći pohraniti veći broj Boya bojica, mora biti praktično i za djecu i za tete u vriću. Po tom pitanju smo u pregovorima za strano tržište, a za Hrvatsku pripremamo prezentaciju koju ćemo za početak predstaviti Zagrebačkim vrtićima.

Namjeravate li ostvariti neke prekooceanske suradnje?
Strano tržište nam je uvijek interesantno, a nakon prošlogodišnjeg otvaranja Boya shopa i ateliera u Korčuli dobili smo iznimno puno upita. Neke suradnje su već ostvarene, kao izvoz u zemlje Skandinavije, a neke se tek trebaju ostvariti.

Što je s Vašim ostalim projektima? Da li to stagnira i mislite li još nešto proizvoditi?
Voljela bi dizajnirati za druge firme, onako kako to već trebaju baš dizajneri raditi. Nikada nisam razmišljala da ću imati malu vlastitu proizvodnju, uvijek sam željela biti freelance designer, imati vlastiti studio i dizajnirati na zahtjev firmi. Tu ideju još uvijek nisam odbacila i vjerujem da ću i to jednog dana realizirati, međutim, sumnjam da ću još neki projekt sama producirati, odnosno proizvoditi, to je zaista veliki pothvat  moraš biti predan od 0-24, vrlo naporno, neizvjesno, ali moram priznati i uzbudljivo. Za sada su mi Boye dovoljne u kontekstu solo proizvodnje.

Među mnoštvom nagrada, koja Vam je najdraža?

Red Dot nagrada mi je definitivno najdraža, jer sam još za vrijeme fakulteta maštala o njoj. Često sam u dizajnerskim časpisima gledala predmete koji su nagrađeni tom prestižnom nagradom i mislila si hoću li ikada imati priliku dizajnirati nešto što će biti nagrađeno Red Dotom. I eto, dobila sam Red Dot vrlo mlada, praktički s fakulteta, i nešto što mi je bilo nedostižno, odjednom sam imala. Sjećam se da sam bila sama na plaži, inače u Baški na Krku, gdje sam godinama ljetovala i kada mi je mama rekla da sam dobila pismo u Zagreb, preko telefona mi je pročitala. Sjedila sam na plaži i plakala od sreće. Tada mi je to zaista bio veliki znak, potvrda. Danas zaista drugačije gledam na priznanja, no tada, tek sa fakulteta, zelena kao jabuka, dobijem Red Dot, nešto što malen broj dizajnera dobije, mislim da mi u tom trenutku nikad ništa nije više značilo i to je bio zbilja dobar osjećaj…prvi put je uvijek neponovljivo!



Ivana Franić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.