Ante Džamarija student je druge godine PDS Mediji i kultura društva,
član Klape Kaše i basist u mnogim drugim projektima.
Član ste Klape
Kaše koja je nedavno proslavila 10 godina djelovanja. Kako i zašto ste se
uključili u klapu?
Ja sam u Klapi već 5 godina, Klapa je već postojala 5
godina prije, 10 godina je puno. Svirao sam u više bendova, a oni su u to vrijeme
trebali kontrabasistu i bas glas. Znao sam neke članove pa su se sjetili mene.
Pošao sam na kavu sa Vickom Dragojevićem, on mi je iskreno rekao: „ Mi želimo
nakon pet godina Klapu dignuti na višu razinu, osvojili smo Omiš (46.FDK Omiš,
apsolutni pobjednici, prva nagrada žirija i publike), trebamo basistu, ti si
mlad, dođi na probu da probaš“. Ja sam došao na probu, njima se svidilo i
nastavili smo raditi i napredovati.
Kako ste
proslavili?
Zbog obaveza još nismo to lijepo to proslavili. Imamo
nešto u planovima za ovo ljeto. Ali interno smo imali malu zabavicu.
Što Vašu klapu
čini posebnom u usporedbi s drugima na sceni?
Mislim da Klapa Kaše svakako nije tipična, ima svoj
poseban zvuk, ima poseban materijal dubrovačkog kraja koji je još uvijek
neistražen, a koji je jako bogat i specifičan. To oslanjanje na Dubrovnik je u
startu netipično. Vicko stalno kreira, zapisuje i obrađuje stare napjeve koje
nalazi iz raznih izvora. Od Kuhačeve zbirke koju je on zapisao do gospođa u
Konavlima koje su mu pjevale neke kratke melodijice koje je on kasnije uobličio
u pjesme s kojima mi nastupamo stalno i forsiramo i koje smo snimili na prvom
acapella albumu „Tragom republike“. Sad pripremamo „Tragom republike II“. To
je jedan, ja bih rekao, jako ozbiljan projekt.To je nešto što je reći ću fakat,
fakat vrijednost, etno materijal, čista umjetnost. Ja sam jako sretan pogotovo
kad radimo taj acapella dio.
(Slika 1 - Klapa Kaše)
Što mislite
o glazbenoj sceni i kako se istaknuti?
Mislim da u pop sceni nema toliko prostora za bit poseban, ima
ali ta scena traži neku uniformiranost. Ona reže sve ono što je različito. Sami
festivali za koje se prijavljuješ režu razlike. Tjeraju te da produkcija bude
kako oni žele, a komentari su: „čekajte malo nemate bubnjeve na toj pjesmi kako
će te doći na festival“, „ta pjesma mi je staromodna“, „ta pjesma mi je previše
dalmatinski stil“. Samim tim se reže dio jedinstvenosti. To nam se ne sviđa.
Dio si spota u Otipisanimatorovoj novoj pjesmi Dama.
Možeš li nam reći nešto o tom iskustvu?
Dubrovačka scena općenito je jako bogata, postoje jako
dobri ljudi ovdje i rade posebne stvari. U tom spotu
sudjeluju dragi ljudi, muzičari i drugi. Pozvao me tako što je rekao „ej ti si
kontrabasist, želio bi imati jednog ozbiljnog tipa koji će dok mi ludujemo ,bit
iza i njega se to ne tiče.“ Tako sam bio u tom spotu. Spot je bio ludo sniman.
Ideja je bila odlična, snimali smo u kombiju koji se kretao. Ja sam unutra bio
s kontrabasom, nisam znao kako će to izgledat. Bilo me strah za sebe i svoj
kontrabas. Srđan
Kokanov me je sa konopom vezao oko struka, ne vidi se u spotu, tako da sam bio siguran.
Dobri ljudi i dobra energija.
Kako usklađuješ svoj
profesionalni život i studij?
Pa
dobro ga usklađujem. U tim godinama vremena i snage, ne osjećam da mi je to
problem. Naravno poduplavaju se obveze posebno kada je sezona, ali jako dobro.
Lijepo mi je svirat u Kašama, lijepo mi je svirati doma, snimati svoje ideje,
radit na drugim projektima. Ne želim se posvetiti samo jednoj stvari. Što se
tiče faksa, uskladi se sve, nisam sad briljantan i posvećen tome. Više me
privlači glazba i maksimalno ću joj
posvetiti svoje vrijeme.
(Slika 2 - Ante
Džamarija)
Zašto si se odlučio za
Sveučilište u Dubrovniku?
Za
Dubrovnik sam se odlučio jer sam tu imao već dobro organiziranu situaciju, u
klapi sam, u projektu sam, tu mi je dobro. Nije me ništa vuklo da idem negdje
drugo. Mediji su me privlačili još u srednjoj školi, često sam piskarao, čitao maksimalno koliko sam mogao, stigao i imao strpljenja. Naravno na onom popisu
se našla sociologija koja je bila u Zagrebu, našla se povijest, politika tako
neki predmeti humanističke priode. Imam ih sve na ovom studiju u Dubrovniku. To je presudilo.
Ali uvijek me muzika više privlačila i da sa sam bio malo uporniji možda bi
išao i na Akademiju ali nisam. Prva mi je muzika stvarno.
Što te
pokrenulo da se baviš glazbom kada si bio mlađi?
Od mojih doma nitko nije bio glazbenik, nikad, ne pamti
se da je ijedan predak bio glazbenik. Mislim da mi roditelji vole muziku, ali ne
na taj način kao što mene zanima. Ja sve slušam, interesiraju me svi žanrovi.
Oni i sestra nisu to prenijeli na mene, nisu mi dali ploče, kazete..
Jednostavno sam volio pjevat, volio sam slušat. Kad sam bio u šestom razredu
svirao sam u tamburaškom orkestru. Priča je da sam ja došao tamo i htio sam
svirati nešto što je kul, gitaru. Uzeo sam malu tamburicu i počeo svirat i profesor
me vidio, primjetio kako sam ogroman i rekao mi ostavi to. Treći sat mi je
donio tamburašku berdu i rekao „Ti ovo sviraš.“ Ja sam se razočarao, ne znam ni
što je to. Prvu godinu mi se nije sviđalo. Svi su nosili svoje instrumete doma
bez problema, a ono moje glazbalo tvrdo, teško, moram nosit. Međutim mene je
čovjek poticao da učim. U sedmom, osmom razredu počeo sam slušati hip hop, rock
i neke žanrove koji vuku na sviranje. Nabavio sam gitaru i učio je svirati sam.
Čovjek i to prepoznaje pa me uključuje u još jedan orkestar gdje sam svirao
gitaru. U srednjoj otkrivam funk, jazz i neku svjetsku glazbu, nešto malo
drukčije. Tad počinje interes za bas. Upisao sam pripremnu školu za kontrabas u
muzičkoj školi. Tu sam naučio note, vidio sam koliko je kontrabas različit od
ostalih instrumenata. Zatim sam kupio prvu bas električnu gitaru i počeo nju
svirati. Basisti su obično oni koji su počeli svirati jer je falio basist u
bendu, jer je to instrument kojeg se najbrže može početi svirat. Što ne znači
da je lagan, on je u biti strašno
zahtjevan. Ali se s malo tonova može puno, možeš počet sudjelovat. Neki me
prijatelji zezaju jer misle da je to moj početak, ali nije. Prijatelji i ja smo
počeli slušati neku zahtjevniju, progresivniju muziku i bas me već od prije
zanimao.
(Slika 3 - Ante
Džamarija)
Koja su Vam
tri najdraža basista?
Teško pitanje, imam ih milijun. Basisti obično imaju
tri-četiri koja su najbitnija. Ja s 23 godine mogu samo reći tri koja su
stvarno utjecala na mene. Jaco
Pastorius koji je revolucionarizirao način na koji se svira bas, on je utjelovljenje
svega, on je promjenio sve. Zatim Janek Gwizdala od ovih modernijih. On ima
drugačiji pristup od svih i ima veliki utjecaj na mene. Richard Bona je ludilo.
To su tri, ali mogao bih još, stvarno je teško odabrat.
Koji su Vam budući planovi?
Probat
završit tri godine i onda razmislit hoću li ostati tu na novinarstvu ili možda
poći u Zagreb pa to povezati s glazbom. Planiram raditi svoju muziku, nešto što
sam započeo tek sad s električnim basom, to je veliki utjecaj Gwizdalae. Također
planiram raditi s Klapom i novim triom Bloombox s Lucijom Pečar i Ademom Gušić. Probat ću što više čitati,
raditi muziku, raditi na sebi.
Ivana Stanković
Primjedbe
Objavi komentar