Preskoči na glavni sadržaj

Recenzija filma Egzorcizam:JOŠ JEDAN HRVATSKI FILM S DOBROM PRIČOM I LOŠOM REALZACIJOM

Psihološki horor „Egzorcizam“ stigao je u hrvatska kina. Snimljen prema kazališnom djelu koje se temelji na istinitom događaju, film prikazuje borbe obitelji koju sačinjavaju dvije sestre.


 Redateljske odluke

Redatelj filma je Dalibor Matanić. Većinom je birao autorski kadar. Zbog toga je bio čest slobodan pokret kamere, a kadrovi su statički. Pokreti kamere izmijenjivali su se i kada se htjelo prikazati što je snimio djelatnik Obiteljske TV, a što nije, iako oba načina snimanja djeluju identično. Snimkama televizije gledatelji bi trebali steći dojam kako bi se više uživili u film, kako bi osjetili stvarnost u filmu.
U prvoj polovici filma, kadrovi su dugi, a u drugoj polovici  kratki. U kratkim kadrovima željela se postići dinamika. U filmu ima svih planova snimanja. U totalu prikazuju se dijelovi grada. Likovi su većinom prikazani u krupnom planu, naročito krajem filma, kada se radnja već počela rasplitati.

Tehnički, film izgleda kao da je snimljen prije tridesetak godina. Rezolucjia slike nije visoka.  U mnogo kadrova vidljivi su obrisi  crvene i plave boje. Takvi su bili u nekadašnjim 3D filmovima. Ton također nije dobro snimljen. Osjećaj je kao da na mikrofon nije bila postavljena odgovarajuća spužvica, odnosno zaštita od vjetra, što je rezultiralo i pojačanom nejasnoćom izgovorenih palatala.

Došlo je i do nekoliko pogrešaka u filmu. Ozlijede i rane na likovima u jednome kadru nisu bile prikazane u idućem, a u kadru nakon opet su bile postojane. Isto se dogodilo i sa rekvizitima, koji su se nejasno pojavljivali u jednoj sekundi, dok u idućoj više nisu bili prikazani. 


Film spašava glumačka postava

Trebalo je proći više od petnaest minuta do pravog, razumljivog dijaloga. U ostatku filma, dijalozi su bili prilično razumljivi i kratki. Korišten jezik je pretežno standardni. Mogu se čuti i  kolokvijalizmi, vulgarizmi te  barbarizmi. Takav izbor riječi donosi odnose između likova. Uloga Maše Artuković pripala je Niki Ivančić. To je fizički vrlo zahtjevna uloga jer je lik Maše traumatiziran dugogodišnjim zlostavljanjem sestre i majke Vere. U Mašu je ušao Sotona te je tijekom obreda egzorcizma, Maša udarala sebe i druge, skakala, vrištala, bila u nefiziološkim pozama. Uz sve, to, ona je i odlično odglumila poniznost i skromnost, no istovremeno i tajanstvenost.

(Nika Ivančić kao Maša)


Helena Minić Matanić glumi Veru. Ona u svojoj izvedbi izgleda pomalo umoreno i usnulo. Vera je najkompleksniji lik filma. U razvoju radnje saznaje se kako je ona zapravo Mašina majka. Ona je i višestruka ubojica, psihološki poremećena osoba koja zlostavlja sve oko sebe ili fizički ili psihički. U scenama u kojma se njih dvije zajedno susreću, vrlo su uznemirujuće. Te scene pune su nasilja i brutalnosti. Janko Popović Volarić utjelovio je lik svećenika koji obavlja obred. Njegova izvedba ne razlikuje se previše od  uloga u drugim projektima. 

(Janko Popović Volarić kao svećenik)


Unatoč tome, upravo takav način glume bio je potreban za vjerodostojnost priče. Prikazan kao da želi nešto sakriti od ostalih, svećenik Supilo okršio se o svoje zavjete, zatim zaveo djevojku i nakon toga vraća se natrag svome pozivu ne kajeći se. Njegove životne odluke utjecale su na njegovu okolinu. Posebno na mladu ženu koja izvrši samoubojstvo zbog učinjenog. Krajem filma saznaje se kako je njezin demon ušao u Mašu te se želi osvetiti radi nepravedne odluke tko još uvijek živi, a kome je ta mogućnost oduzeta.

Refleksija stvarnosti
Film je i socijalne tematike. Neobični odnosi odraz su onoga što se događa u  svakodnevici. Sestre Artuković beskućnice su koje žive u podrumu jedne zgrade. Zapravo su izolirane od svijeta u kojemu žive. Maša je napustila školu, a Vera nije uspjela zadržati obiteljski dom. Ima mnogo ljudi u svim gradovima koji se bore sa sličnim nedaćama. Ljudi koji imaju krov nad glavom ni ne razmišljaju o onima koji nemaju takvu povlasticu. Čak se i beskućnicima događaju stvari koje su nevjerojatne ostalima. Obiteljsko nasilje također je prisutno. Žrtve ovakvog ponašanja često ne žele razgovarati s ostalima o tome, već trpe to poput Maše.

Još jedan lik je i psihijatrica Sofija koju glumi Senka Bulić. Ona predstavlja želju mladih za racionalnim objašnjenjem. Kao psihijatrica, tumači kako je Mašina opsjednutost zapravo vrsta poremećaja koji je posljedica gotovo cijeloživotnog maltretiranja. Mogi ljudi isto tako ne žele prihvatiti činjenicu da se nešto događa višom silom, već za sve traže razumno rješenje i tumačenje. Lana Gojak dobila je ulogu novinarke Lidije. Njezin lik predstavlja radoznalost i znatiželju ljudi. Većinom ljudi žele znati što se događa u njihovj blizini, žele znati što više o onima koji ih okružuju, vole „zabadati nos u tuđe stvari“.  Tako je i novinarka samo željela saznati nešto više o ritualu egzorcizma, kao što ljudi vole saznati više o onome o čemu nisu sigurni.

Karla Takač

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.