Preskoči na glavni sadržaj

Recenzija: John Wick 2

Uobičajeno razočaranje: Treba li baš sve biti franšiza?



Kada se 2014. godine pojavio nov, lijepo snimljen, originalan akcijski film s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi, gledatelji, a i mnogi kritičari, bili su i više nego zadovoljni. John Wick, heroj filma ponekad bi se na časak čak i zaustavio da napuni pištolj metcima, za razliku od klasičnih „akcića“ iz osamdesetih i devedesetih, kada su spremnici streljiva u oružju bili bez dna, a horde bezimenih i nesposobnih negativaca košene strojnicama bez pol muke.
Onda je, naravno, snimljen nastavak, bez ikakva razloga, ničim potaknut osim nadom za dobrom zaradom. Još je uvijek tu sve iz prvoga filma, od skoro svakoga kadra obasjana šarenim neonskim svjetlima do praćenja koliko je još metaka ostalo u pištolju, no javlja se osjećaj bespotrebnosti. Već u prvih petnaestak minuta, kada se nastavak opet posveti zlikovcima iz prvoga filma, gledatelj vrlo lako uočava nešto nalik nedostatku ideje. Je li zaista potrebno posvetiti toliko vremena sporednim, pomalo i zaboravljenim negativcima, pogotovo ako jednoga od njih nakon kraćega razgovora i čašice alkohola John Wick ostavlja neozlijeđenim? Stilski, film je svejedno besprijekoran – čak štoviše, gotovo savršen – ali je vizualnim elementima posvećeno mnogo više pažnje nego samoj priči. Ovaj put, motiv je kompleksniji, negativci su brojniji i bolje naoružani, no za razliku od prvoga filma, neuništivost junaka Wicka vrlo bi brzo mogla zasmetati. Čak i ozlijeđen, on će nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo – dok mu je inteligencija, s druge strane, netragom nestala; bezrazložno čini grešku za greškom, samo da bi radnja filma tekla dalje... jer u današnje vrijeme, kao da film mora trajati barem dva sata.
Najgori je problem cijeloga filma zasigurno njegova neuvjerljivost koja se proteže mnogo šire od neranjivosti i praktične besmrtnosti glavnoga lika. Sav svijet elitnih ubojica, koji se u prvome dijelu činio izrazito zanimljivim, sada je više nalik parodiji. Svako malo dodaju se nova pravila, a ni za što nema posljedica. Štoviše, policija kao da uopće ne postoji, a da bi stvar bila još više besmislena, i sami vatrogasci znaju da je Wick plaćeni ubojica – a plaćenih ubojica ovaj put ima napretek, od uličnih svirača do beskućnika, i iza svakoga bi se mogao skrivati smrtonosan neprijatelj. Uza sve to, odlučili su iz posve neobjašnjiva razloga u sav taj kaos od filma uplesti Laurencea Fishburnea, i čovjek se naprosto ne može oduprijeti dojmu da gleda nekakav četvrti dio Matrixa, dok su Neo i Morpheus zarobljeni u nekakvu lažnomu svijetu, jer bi jedino to objasnilo nelogičnosti i apsurdne količine neprijatelja na svakomu koraku.
I dok se dosadnjikava dva sata filma polako bliže svome kraju, počinju nagovještaji za još jedan nastavak. Nastavak na što? Opet svugdje neprijatelji i opet John Wick, koji prolazi kroza sve to bez ikakvih većih problema – osim ako, naravno, ne prestane donositi suludo glupe odluke. No tko zna, sve je moguće, jer zašto imati trilogiju kada se može snimiti i četvrti, i peti, i šesti nastavak, i eto tetralogije, pentalogije, heksalogije...


Julija Mlinarić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada...

Ako se ne probudim - Lauren Oliver

Foto: facebook.com Ako se ne probudim je roman poznate američke književnice Lauren Oliver , autorice bestsellera Delirium i Pandemonium , a u ovom, još jednom djelu za mlade Lauren je pokazala zrelost i vještinu pisanju na posve novoj razini. Tko je čitao megapopularni Delirium zna što može očekivati: pitak stil, tečnu, nekompliciranu radnju te detaljnu razradu glavnog junaka/junakinje koji su autoricu vinuli u visine književne slave, a ni ova knjiga nije drugačija. Priča prati tinejdžericu Samanthu Kingston i uski krug njenih prijateljica kroz naizgled posve obično Valentinovo u srednjoj školi, no nakon što dan završi teškom prometnom nesrećom u kojoj Samantha pogiba, sve stvari kreću nizbrdo, a ponajviše samo vrijeme. Junakinja se sljedeće jutro budi u svojoj sobi, zbunjena, ali sretna, no te osjećaje ubrzo zamjenjuje panika kada shvati da se dan nesreće iznova ponavlja; u školi je proslava Valentinova, a navečer se održava zabava nakon koje će automobil sa Sam i njenim pr...

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...