Jasan i glasan poziv Planete Zemlje

U 6 sati i 20 minuta u nedjelju 22. ožujka 2020. godine jak potres zatresao je glavni grad Zagreb. Magnituda potresa bila je 5,3 prema Richterovoj ljestvici. Trajalo je 10-ak sekundi. Ljudi su panično izletjeli iz svojih domova u pidžama, kućnim ogrtačima i dekama. Zabrinuti zbog potresa, a već u strahu zbog virusa.

Nakon apeliranja, moljenja i zahtjevanja ministra Vilija Beroša, Davora Božinovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i mnogih drugih s državnog vrha kojima je uloga smirivanje naroda i postavljanje novih mjera i zakona u skladu sa novonastalom situacijom, narod je konačno shvatio da je najpametnije ostati u svojim domovima. Ne biti zarazan i ne biti zaražen. Ostaneš doma, spasiš sebe, svoje bližnje, ali i druge ljude oko sebe. Sreća u ovoj nesreći su ti novi zakoni u kojima je ljudima ograničeno izlaženje iz svojih domova i preporučena je izolacija. Sreća u ovoj nesreći je to što je bilo rano nedjeljno jutro. Ljudi u svojim domovima, u snu, ne idu na posao. Urušavale se zgrade, krovovi dok je većina naroda bila u krevetu. To je ta sreća u nesreći. Mnogi će reći: ''Nijedno zlo ne ide samo'', ne videći da epidemija kojeg nazivaju zlom, ovaj put je spasila mnoge ljudske živote. Oduzela u mnogim državama, ali u našem jedinstvenom slučaju je spasila.

Danima prije potresa ljudima je rečeno da se ne izlazi iz domova, a nakon potresa ljudi su morali izaći iz zgrada, kuća... Dok je epidemija vani. Pored toga, i sunce se povuklo nakon niza sunčanih dana. Nastupila je hladnoća. 22. ožujka 2020. godine mnogi novi životi došli su na ovu planetu. Međutim, nije svakom novorođenčetu bilo isto. Oni koji su rođeni tog dana ili danima prije u Hrvatskoj, tog jutra morali su sa svojim majkama stajati ispred bolnice, mjesta svog rođenja, zbog mogućnosti urušavanja. Strah i panika glavni saveznici u ljudskim životima u mjesecu ožujku. Neki svjesni situacije, neki nesvjesni. Oni koji su svjesni shvaćaju da je ovo podsjetnik Planete Zemlje. Njezino buđenje. Jer počelo je proljeće - na kakvo ljudi nisu navikli. Bilo je sunca. Pravo proljetno. Ali nije bilo ljudi. Pustoš. Po neki čovjek na putu. Ljudi u svojim domovima, okruženi svojom obitelji. Misle da im je oduzeta sloboda, ne shvaćajući da im je sloboda data. Sloboda kao vrijeme što ga konačno provode sa svojim obiteljima. Svojom djecom, mužem, roditeljima... Sloboda kao vrijeme za sebe. Započeti ili promijeniti neke životne navike. Pročitati knjigu, pogledati film. Uzeti predah od užurbanog načina života. Netko možda po prvi put pogleda u noćno nebo i primjeti kako su zvijezde prekrasne. Nema aviona. Zemlja diše. Zrak se pročistio. Ulice se odmaraju. Prometa gotovo da nema.

Ovo je jedan vrlo jasan i glasan podsjetnik svim ljudima. Da se vrate sebi. Da provode vrijeme s obiteljima. Da borave u prirodi. Da čuju cvrkut ptica, šum mora, miris proljeća. Da pomažu jedni drugima. Da osjete život koji im je dat. Oni ga Zemlji nisu dali, oni su joj ga oduzeli. A što je ona njima sve dala... I zato je ovo jasan i glasan poziv Planete Zemlje. 

Martina Vico