Preskoči na glavni sadržaj

STUDENT SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU POSTAO PRVAK DRŽAVE U JUDU

Posljednjih nekoliko tjedana, zbog novonastale situacije u svijetu, sport je pao u drugi plan. Lige su pauzirane do daljnjeg, natjecanja otkazala, sport je jednostavno stao. S obzirom na to da se nema pisati ništa novo o sportu, vrijedi onda istaknuti sportaše koji možda nisu imali priliku dobiti medijski prostor kad su trebali. Jedan od njih je i Stjepo Roko, državni Prvak u judu do 73 kilograma.

Stjepo Roko osim što je vrhunski sportaš i prvak države, on je student pete godine Odjela za komunikologiju, studija Odnosa s javnošću Sveučilišta u Dubrovniku. Juniorski prvak i seniorski doprvak tri godine zbog ozljeda je izbivao s borilišta, ali to ga nije spriječilo da se ponovno popne na postolje.

Tri godine vas nije bilo na borilištima, no svejedno ste postali prvak države...

Da, ozljede se me bile spriječile da se jedno vrijeme bavim judom, no svejedno sam ostao uz njega. Moj Judo Klub Dubrovnik 1966, mi je ponudio da ostanem u sportu, da uđem u trenerske vode i radim s djecom, budućim vrhunskim judašima. Dobio sam svoje grupe, radim s njima već godinu i pol dana, no shvatio sam da završio posao koji sam započeo i odlučio sam se vratiti na borilište. Od kadeta do juniora imao sam zlatno odličje s državnih natjecanja, samo mi je falilo seniorsko zlatno odličje po koje sam se vratio. U listopadu, kad smo odlučili da se vratim, krenuo sam trenirati i u kratkom vremenu ušao u formu i postao državni prvak.

Već smo spomenuli, tri godine bez borbi, u listopadu ste krenuli s pripremama, koliko teško je bilo za vratiti se na najvišu razinu?

Iako se tri godine nisam borio, svejedno sam trenirao. No svejedno se osjetio to, bavio se rekreativno, poluprofesionalno ili kako god. Natjecanja, pogotovo državna natjecanja su nešto drugo, nešto posebno. Pauza od tri godine i rad s mlađim uzraštajima su mi donijeli novu perspektivu na sport, postao sam zreliji. Tri mjeseca sam se izolirao, posložio prioritete, maksimalno trenirao što je naposljetku donijelo uspjeh.

Svega sedam dana prije državnog prvenstva nastupili ste i na Sveučilišnom prvenstvu…

Kad su pripreme završile, Sveučilišno prvenstvo sam iskoristio kao generalnu probu prije na kojoj sam završio treći. Imao sam tri pobjede i jedan poraz, i to poraz od izravnog konkurenta za naslov s kojim sam imao osam minuta borbe. U pet dana ne možeš naglo promijeniti formu, ali zato možeš vidjeti koje si greške napravio i kako ih ne ponoviti drugi put. Najveći naglasak je bio na psihičkoj pripremi i u tome sam uspio.

Na putu do zlatnog odličja niste bili sami, imali ste i podršku obitelji i prijatelja?

Obitelj i prijatelji su u mojoj karijeri bili uvijek uz mene, oni su sve moje pobjede i poraze proživljavali s menom. Kada sam 1.1. krenuo skidati kile i odlučio da ću se fokusirati isključivo na judo i treninge, nitko mi ništa nije prigovorio. Svi znaju koliki mi je judo dio života. Tih par mjeseci nije bilo ispijanja kava, izlaska vikendom, nego samo trening, trening, trening i velika podrška bližnjih. Kada je došao trenutak odlaska na državno u Split, tko je mogao pošao je i bodriti me tamo. Ali ekipa koja je ostala u Dubrovniku, iz kvarta, koja je pratila u kafiću cijeli turnir me je dočekala s bakljadom i pjesmom kao pravog prvaka. Ova medalja nije samo moja već i njihova.

Sad kad ste kompletirali kolekciju zlatnih odličja s državnih prvenstava, što dalje?

Kada sam odlazio na državno prvenstvo, nisam ga očekivao da ću ga osvojiti. Očekivao sam dobar rezultat, no na kraju se su se stvari poklopile i postao sam prvak. Za dalje ćemo tek vidjeti, još moram razmisliti. Klub je meni ukazao povjerenje u radu s djecom i ipak je to moj primaran zadatak. Moram ići korak po korak, tako da i dalje nastavljam trenirati, a tu su naravno i akademske obveze.

Uz vaše bavljenjem sportom, tu je naravno i studiranje. Kako uspijete balansirati treniranje na visokoj razini uz akademske obveze?

Studirati i baviti se sportom moram reći da je zahtjevno. Srećom ja sam izgradio karakter kroz sport, s kojim mi nije nikakav bauk i studirati još. Sportaš ima prioritet, i cijelo svoje vrijeme usmjeri prema tim prioritetima 24 sata na dan. Sad ako koristiš 24 sata kvalitetno, onda možeš puno. Ja svoj dan planiram prema prioritetima, tako sam završio matematičku gimnaziju i evo skoro fakultet. Istina je da profesori trebaju biti susretljivi i da trebaju razumjeti da kad nisam na fakultetu, da ja ne ispijam kave, nego se pripremam za natjecanje. Dosta profesora je to prepoznalo i kvalitetna iskrena komunikacija s profesorom je nužna da se to ostvari. Naravno bilo je i profesora koji nisu shvaćali, ali se i to preporodilo. Ostalo je još poneki ispit riješiti i diplomski rad i nadam se da sam uskoro gotov sa svojim akademskim obavezama.



 
 foto: Stjepo Roko / facebook.com




 
Toni Jurić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.