Posljednjih nekoliko
tjedana, zbog novonastale situacije u svijetu, sport je pao u drugi
plan. Lige su pauzirane do daljnjeg, natjecanja otkazala, sport je
jednostavno stao. S obzirom na to da se nema pisati ništa novo o
sportu, vrijedi onda istaknuti sportaše koji možda nisu imali
priliku dobiti medijski prostor kad su trebali. Jedan od njih je i
Stjepo Roko, državni Prvak u judu do 73 kilograma.
Stjepo Roko osim što
je vrhunski sportaš i prvak države, on je student pete godine
Odjela za komunikologiju, studija Odnosa s javnošću Sveučilišta u
Dubrovniku. Juniorski prvak i seniorski doprvak tri godine zbog
ozljeda je izbivao s borilišta, ali to ga nije spriječilo da se
ponovno popne na postolje.
Tri godine vas nije
bilo na borilištima, no svejedno ste postali prvak države...
Da, ozljede se me
bile spriječile da se jedno vrijeme bavim judom, no svejedno sam
ostao uz njega. Moj Judo Klub Dubrovnik 1966, mi je ponudio da
ostanem u sportu, da uđem u trenerske vode i radim s djecom, budućim
vrhunskim judašima. Dobio sam svoje grupe, radim s njima već godinu
i pol dana, no shvatio sam da završio posao koji sam započeo i
odlučio sam se vratiti na borilište. Od kadeta do juniora imao sam
zlatno odličje s državnih natjecanja, samo mi je falilo seniorsko
zlatno odličje po koje sam se vratio. U listopadu, kad smo odlučili
da se vratim, krenuo sam trenirati i u kratkom vremenu ušao u formu
i postao državni prvak.
Već smo spomenuli,
tri godine bez borbi, u listopadu ste krenuli s pripremama, koliko
teško je bilo za vratiti se na najvišu razinu?
Iako se tri godine
nisam borio, svejedno sam trenirao. No svejedno se osjetio to, bavio
se rekreativno, poluprofesionalno ili kako god. Natjecanja, pogotovo
državna natjecanja su nešto drugo, nešto posebno. Pauza od tri
godine i rad s mlađim uzraštajima su mi donijeli novu perspektivu
na sport, postao sam zreliji. Tri mjeseca sam se izolirao, posložio
prioritete, maksimalno trenirao što je naposljetku donijelo uspjeh.
Svega sedam dana
prije državnog prvenstva nastupili ste i na Sveučilišnom
prvenstvu…
Kad su pripreme
završile, Sveučilišno prvenstvo sam iskoristio kao generalnu probu
prije na kojoj sam završio treći. Imao sam tri pobjede i jedan
poraz, i to poraz od izravnog konkurenta za naslov s kojim sam imao
osam minuta borbe. U pet dana ne možeš naglo promijeniti formu, ali
zato možeš vidjeti koje si greške napravio i kako ih ne ponoviti
drugi put. Najveći naglasak je bio na psihičkoj pripremi i u tome
sam uspio.
Na putu do zlatnog
odličja niste bili sami, imali ste i podršku obitelji i prijatelja?
Obitelj i prijatelji
su u mojoj karijeri bili uvijek uz mene, oni su sve moje pobjede i
poraze proživljavali s menom. Kada sam 1.1. krenuo skidati kile i
odlučio da ću se fokusirati isključivo na judo i treninge, nitko
mi ništa nije prigovorio. Svi znaju koliki mi je judo dio života.
Tih par mjeseci nije bilo ispijanja kava, izlaska vikendom, nego samo
trening, trening, trening i velika podrška bližnjih. Kada je došao
trenutak odlaska na državno u Split, tko je mogao pošao je i
bodriti me tamo. Ali ekipa koja je ostala u Dubrovniku, iz kvarta,
koja je pratila u kafiću cijeli turnir me je dočekala s bakljadom i
pjesmom kao pravog prvaka. Ova medalja nije samo moja već i njihova.
Sad kad ste
kompletirali kolekciju zlatnih odličja s državnih prvenstava, što
dalje?
Kada sam odlazio na
državno prvenstvo, nisam ga očekivao da ću ga osvojiti. Očekivao
sam dobar rezultat, no na kraju se su se stvari poklopile i postao
sam prvak. Za dalje ćemo tek vidjeti, još moram razmisliti. Klub je
meni ukazao povjerenje u radu s djecom i ipak je to moj primaran
zadatak. Moram ići korak po korak, tako da i dalje nastavljam
trenirati, a tu su naravno i akademske obveze.
Uz vaše bavljenjem
sportom, tu je naravno i studiranje. Kako uspijete balansirati
treniranje na visokoj razini uz akademske obveze?
Studirati i baviti
se sportom moram reći da je zahtjevno. Srećom ja sam izgradio
karakter kroz sport, s kojim mi nije nikakav bauk i studirati još.
Sportaš ima prioritet, i cijelo svoje vrijeme usmjeri prema tim
prioritetima 24 sata na dan. Sad ako koristiš 24 sata kvalitetno,
onda možeš puno. Ja svoj dan planiram prema prioritetima, tako sam
završio matematičku gimnaziju i evo skoro fakultet. Istina je da
profesori trebaju biti susretljivi i da trebaju razumjeti da kad
nisam na fakultetu, da ja ne ispijam kave, nego se pripremam za
natjecanje. Dosta profesora je to prepoznalo i kvalitetna iskrena
komunikacija s profesorom je nužna da se to ostvari. Naravno bilo je
i profesora koji nisu shvaćali, ali se i to preporodilo. Ostalo je
još poneki ispit riješiti i diplomski rad i nadam se da sam uskoro
gotov sa svojim akademskim obavezama.
foto: Stjepo Roko /
facebook.com
Toni Jurić
Primjedbe
Objavi komentar