NIKOLINA ZADRAVEC: Desno krilo Podravke Vegete i Hrvatske ženske rukometne reprezentacije

 

Nikolina Zadravec je 23-godišnjakinja iz Strahoninca, malog mjesta pored Čakovca, koja nastupa za  rukometnu reprezentaciju Hrvatske. Uz reprezentaciju, Nikolina je ugovorom vezana i za rukometni klub Podravku Vegetu u kojoj je sjajnim igrama postala jedna od nositeljica igre. U razgovoru se doznaje što za nju znači nastup za reprezentaciju te na koji je način ona ostvarila svoju bogatu rukometnu karijeru. Unatoč svim uspjesima ostala je ponizna i ustrajna.

S koliko godina ste se počeli baviti rukometom i kako ste se odlučili za taj sport?

Moj prvi rukometni trening bio je kada sam imala osam godina. Jednog dana tata me poveo sa sobom u jednu dvoranu u Čakovcu da bi gledala kako igra mali nogomet. Nakon njih, curice moje generacije imale su trening mini rukometa. Kada sam vidjela njih pomislila sam „pa zašto ne bih i ja probala“, i evo probala sam i dan danas ostala u tome.

 

Kako je izgledao Vaš rukometni put i tko Vam je najveća podrška?

Moja najveća podrška je moja obitelj, a nakon njih su svakako prijatelji. Rukometni put je krenuo tako što sam do svoje šesnaeste godine igrala u Zrinskom u Čakovcu, a zatim sam dobila poziv od Koke Varaždin, koja je tada igrala prvu ligu. U Koki sam igrala dvije godine, nakon čega je stigao poziv rukometnog kluba Podravke Vegete, tadašnjeg, ali i današnjeg prvaka Hrvatske. Taj poziv nisam mogla odbiti.

 

Osim u hrvatskim klubovima okušali ste se u švedskom Kristianstadu. Koliko se 1. HRL razlikuje od švedske lige?

Skandinavski stil rukometa se dosta razlikuje od našeg rukometa na području Balkana. Švedska liga je sama po sebi jača nego hrvatska i tamo je svaka utakmica jaka, svatko može pobijediti svakoga. Glavna razlika u stilu je što se igra brži rukomet, puno više se trči.

 

Trenutno ste članica Podravke Vegete, najtrofejnijeg ženskog kluba u Hrvatskoj, kakav je osjećaj igrati za Podravku, stvara li to određeni pritisak prije svake utakmice?

Ne stvara nikakav pritisak, naravno da nas svatko želi pobijediti jer smo prvi, ali to je u sportu normalno, nas to ne sputava. Što se tiče osjećaja, općenito osjećam ponos za sve ono što sam napravila na svom dosadašnjem rukometnom putu i karijeri. Podravka je kategorija više, želja mladih rukometašica, kao Dinamo u nogometu, nema svatko prilike zaigrati u najboljem klubu.

 

Možete li izdvojiti trenera koji je ostavio najviše traga u Vašem rukometnom usponu?

Mogu. To je za mene bio svakako pokojni trener Željko Golik koji me trenirao u Zrinskom. On je bio trener od kojeg sam naučila puno i o rukometu, ali i o životu. Nikad neću zaboraviti kada sam imala nekih 14 ili 15 godina, igrale smo 2. hrvatsku ligu, a on je za mene već tada rekao: „ona vrijedi i igrat će u klubu koji igra ligu prvaka“, i eto bio je u pravu, stvarno je tako. To je u rukometu hrabra izjava i za najveće talente u toj dobi, ali eto, on je u mene stvarno vjerovao.

 

Još od mlađih kategorija dio ste Hrvatske reprezentacije, no sad već nekoliko godina igrate i za seniorski sastav reprezentacije. Kakav je bio osjećaj dobiti poziv u seniorsku reprezentaciju Hrvatske i sjećate li se svog prvog nastupa u „kockastom“ dresu?

Hrvatski dres je nešto posebno. To je u svim kategorijama reprezentacije čast, ponos i za to se gine. Sjećam se svog prvog europskog prvenstva kada sam bila mlađa kadetkinja, u trenutku kada je krenula himna prošla me jeza cijelim tijelom. Taj osjećaj prati me i danas prije svake utakmice kada se pusti himna.

 

Uz rukomet ste i studentica. Koliko je teško uz naporan sportski ritam uskladiti i školovanje?

Nije uvijek lako, ali nije ni teško. Mislim da kad čovjek stvarno u nečemu hoće uspjeti i kad ima veliku želju, da se sve može posložiti i uskladiti.

 

Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno da se djecu usmjerava na sport?

Smatram da je veoma važno. Mislim da bi djecu što više trebalo usmjeravati na sport bilo koji da on je. Sport osim što je važan za fizičko i mentalno zdravlje, u odrastanju stvara karakter osobe, uči o prihvaćanju poraza, uči kako se nositi sa usponima i padovima. Isto tako pomoću sporta  možete steći brojna prijateljstva.

 

Koji je Vaš savjet mladima koji se žele probiti u sportu?

Da samo prate svoje snove, da nikad ne odustanu i budu uporni u sportu kojim se bave. Rad i trud će se uvijek vratiti. Najbitnije od svega je da su sretni, zadovoljni i da uživaju u sportu kojeg su odabrali jer bez toga teško da će uspjeti.

Elena Benčik