“Ta djeca kroz odrastanje unesu svoje traume u život,
postanu agresivni ili se odaju porocima, jer ne znaju kako ispoljiti svoju
tugu”
Mnogima ime Vana Jovanović u književnom smislu ne predstavlja ništa,
ne asocira ih na velika književna djela uvrštena u regionalne bestsellere, pa
ni u školsku literaturu. Njeno je ime, u ovom trenutku, enigma. No iza imena
ove djevojke, krije se teška životna priča, koja prožima svako slovce njezine
zbirke pjesama “Right on time”. Djevojka od svega šesnaest godina,
u svojih je pedesetak pjesama, koliko ih ova zbirka broji, istresla barem
trostruko toliko patnje, životnih nedaća, strahova i bolnih iskustava koje je
onako, adolescentski buntovno i prkosno, povjerila papiru. Uistinu potresna
priča koja je svoje temelje sagradila na disfunkcionalnosti obiteljske
dinamike, a zatim poput bujice potaknula niz nesretnih okolnosti, od bolnog
razdvajanja od roditelja i braće, do završetka u ustanovi za nezbrinutu djecu,
sve do nesnađenosti i nemogućnosti borbe sa svojim emocijama koje su popločale
put do konzumacije opijata, dobiva svoj svjetliji epilog. Teško bi bilo ne
osjetiti sve proživljene patnje a ne zapitati se, koliko se često sreća kojom
se sudbina nasmiješi većini, uzima zdravo za gotovo.
Vanina je zbirka pisana u modernom stilu, u kratkim crticama koje odišu
mladenačkim štihom, dalmatinskim izgovorom te žargonom splitske mladosti. Ono
što je za nju autentično jest upravo težina jednostavnosti autoričinog
mladalačkog izričaja, njene na trenutke vrlo deprimirajuće metafore, no i humor
kojim Vana prkosi samoj sudbini kroz svoju unutarnju borbu sa svojim traumama,
te obrambenim mehanizmima.
U svojoj si zbirci opisala svoje u
najmanju ruku, tragično djetinjstvo, koje ti je, možemo reći, sudbina doslovce
istrgnula iz ruku. Što ti je kao malom djetetu najteže palo?
Najteži mi je bio osjećaj bespomoćnosti
i usamljenosti i pomirba sa činjenicom da više nikad neću živjeti s
roditeljima, nekoliko godina sam gajila nadu kako će se sve vratiti na isto, no
kasnije sam shvatila da neće. Bilo mi je
teško u vrtiću gledati kako po djecu dolaze majka i otac, i dan danas blagdani
mi najteže “sjedaju”. Posebno je traumatično bilo kad bi majka i otac odlazili
iz posjete ili kad bih otišla kod njih pa se trebala vratiti, rastanci me nikad
nisu išli.
Je li u tvom sjećanju, ispod debelog
sloja svih teških trenutaka, ostao zakopan neki mili događaj, neka svjetla
točka u svoj toj tami?
Moja braća, uvijek su bili uz mene i
uvijek sam imala nekoga za koga sam znala da nema lošu namjeru i da me neće
nikada ostaviti, no i oni su bili u domu
i to ne u istom stacionaru ali znala sam da imam nekoga tko me istinski voli i
kad sam mislila da sam za ostale samo prolazna priča.
S kojim si se činjenicama kao netko tko
je ostao bez roditeljske skrbi i topline svojih bližnjih, najteže mirila, a od
kojih si bježala?
Najteže sam se mirila s činjenicom da
neću nikada živjeti s njima i da sam BAŠ JA to dijete na cijelom ovom svijetu
koje treba to prolaziti. Znala sam iz autobusa gledati druge ljude i nisam
mogla vjerovati da se takve stvari meni
trebaju dešavati. Bježala sam od činjenice da ja nemam savršenu obitelj i
uvijek sam ih lijepo predstavljala, voljela najviše te nisam bila kadra ljudima priznati da ja nemam normalnu
obitelj. Nisam u njima vidjela nikakvih mana i nikakve krivice no kada sam ušla
u pubertet shvatila sam neke stvari bolje koje su me jako povrijedile.
Jesi li u procesu odrastanja kao dijete
iz “doma”, osjećala da te prati stigma među vršnjacima?
Ne toliko, možda su postojale a da ja
nisam ni znala. Nisam ostavljala dojam “domskog djeteta”, većinom su ljudi
mislili da sam iz normalne obitelji. Jedino nekada znaju ljudi imati predrasude
i stvoriti neko mišljenje o tebi bez da su te upoznali, primjerice da kradem,
da lažem ali se uvijek trudim poslije
svega da ljudi stvore dobro mišljenje o meni.
Misliš li da je opravdano stereotipno
razmišljanje da je većina djece iz doma,
po svojoj „nefunkcionalnosti i problematičnosti“ pravilo, a da je iznimaka vrlo
malo? Ljuti li te lijepljenje etiketa djeci koja su ostala bez roditeljske
skrbi i nedostatak želje da im se pristupi na dubljoj razini shvaćanja?
Mislim da takvo razmišljanje po meni
nije opravdano, jer nijedno dijete nije krivo zbog situacije u kojoj se našlo,
osim roditelja. Mislim da bi se trebalo takvu djecu gledati s većim
poštovanjem, i pružiti im šansu da uspiju u životu. Nažalost, što je istina,
malo ovakve djece uspije u životu, no smatram da ih nije uredu nazivati
problematičnima, bez da se prisjeti da su to djeca s dubokim ranama i traumama.
Smatraš li da je sustav skrbi za
nezbrinutu djecu nedovoljno zainteresiran kada je u pitanju
„rehabilitacijski" rad, odnosno da nije u mogućnosti zbog svojih kapaciteta
posvetiti se svakom pojedincu sa ciljem da se emotivno zacijeli, ili misliš da
su doživljene traume u dosta djece vrlo težak i kompleksan segment?
Mislim da se u domu nedovoljno radi s
djecom, po meni bi svako dijete trebalo imati svog psihoterapeuta, nekakve
radionice poput art terapije, gdje bi crtali i pisali, te da se svakom djetetu
treba posvetiti. Toj bi se djeci trebalo pomoći, a rijetko koje dijete uspije
jer u domu jedu i piju, ali žive bez ljubavi. Ta djeca kroz odrastanje unesu
svoje traume u život, postanu agresivni ili se odaju porocima, jer ne znaju
kako ispoljiti svoju tugu. Nitko s njima ne radi na taj način. Ima zaista
odličnih odgajatelja, koji će donijeti svoje crtiće, filmove i slatkiše, i
gledati s nama, no puno je onih kojima smo samo broj i obaveza koju žele
skinuti s leđa. Traume su jako bitne jer su one naš prvi utisak o životu, i
kako kao mali doživimo život, uvelike nas uvjetuje za daljnji napredak. Kod
djece je jako izražen osjećaj nesigurnosti u sebe i svijet, što u većini slučajeva
ne jenjava godinama, i svake godine postaje sve teže zacijeliti te rane.
Kako se odgajatelji ophode prema djeci
u domu, jesi li imala ikakva negativna iskustva s njima? Što bi promijenila u
“domu”, što po tebi ne funkcionira, a što je dobro?
Ophode se koliko dobro mogu, no većina
njih samo odradi svoju smjenu i otiđe. Ne razmišljaju o djetetu, ne pružaju mu
ljubav ni svoje vrijeme. Odrade svojih osam sati, što je po meni premalo da se
jedan odgajatelj usredotoči na dvadesetoro, tridesetoro djece. To je premalo
vremena za spoznati potrebe svakog djeteta ponaosob. Promijenila bih radno
vrijeme odgajatelja, da rade dva dana u komadu, a četiri da su slobodni.
Nedostaje sadržaja za djecu, aktivnosti, što sportskih što umjetničkih. Voljela
bih kad bi se češće odlazilo na nekakva putovanja, izlete, kina...Neki od
odgajatelja se ponekad ograđuju od svađa među djecom, a nekima i dopuštaju
odlaske vani samo da ih se riješe. Jedina dobra stvar je što djeca imaju gdje
piti, jesti i spavati. Djeca se međusobno znaju dosta tući, krasti jedno
drugome, a odgajatelji ponekad ne znaju kome vjerovati, dok neki uopće ne
reagiraju.
Kako si se osjećala kada si bila
prebačena u Udrugu za rad s mladima
Breza, u Osijeku? Jesi li se na koncu uspjela prilagoditi?
U tu udrugu dolaze djeca iz različitih
okolnosti, no ja sam navikla na sve to, jer sam isprva bila u domu za
nezbrinutu djecu u Splitu, zatim u popravnom domu, pa sam završila tu. Osjećala
sam se nekako čudnovato pomireno s tom činjenicom, no tada sam shvatila da na
svijetu nemam nikoga. Moja obitelj nije htjela pričati sa mnom. Došla sam u
okolinu gdje me svatko trebao upoznati, a bili su upoznati jedino s činjenicom
da sam konzumirala određene supstance, što sam nosila kao stigmu, no svi su me
na koncu, jako ljubazno prihvatili. Došla sam tu, završila sam osmi razred, i
uspjela upisati srednju školu. Bilo mi je teško jer mi je sve izgledalo
bezizlazno, ali tada sam se najviše fokusirala na pisanje.
Je li bijeg od svojih osjećaja i surove
svakidašnjice bio taj koji te je nagnao na koračanje krivim putem?
Upravo tako. Nisam se znala nositi sa
svojim emocijama, nisam s nikim komunicirala, ni adresirala svoje osjećaje.
Nisam naučila pričati o sebi, tim danima nisam vidjela ništa dobro, i u tome
sam tada naivno pronašla jedinu nadu. Nisam se znala nositi sa svojim
osjećajima, jednostavno su bili pre duboki za mene. Tek kada sam shvatila gdje
sam došla i do čega sam dogurala, shvatila sam da su ustvari moje traume od
kojih sam bježala, i moj strah od suočavanja s njima, bili glavni akteri u ovom
“filmu katastrofe”.
Kako si došla na ideju pisanja zbirke,
jesi li imala pomoć i podršku?
Nisam došla na ideju, samo sam pisala i
pisala, i čitala ostalima. To je bio način da im prikažem neku bolju stranu
mene. Tada sam pročitala i svom psihoterapeutu, koji je u svemu tome vidio
smisao i jedan dobar način da otkrijem sebe, i ispoljim svoje emocije. Preko
jednog projekta, skupili su se novci, i rečeno mi je kako će mi zbirka biti
financirana. Većinom sam pisala za sebe, smatrala sam pjesme samo ispušnim
ventilom, napišem i idem dalje sa životom. No, na kraju se iz toga izrodila
zbirka.
Predstavlja li ti pisanje zdraviju
alternativu bijega, jesi li loše navike odlučila zamijeniti pretapanjem svojih
osjećaja u riječi i je li ono postalo tvoje utočište?
Mislim da jesam. Kad sam počela pisati
svaki dan, toliko sam se htjela izraziti a nisam znala kako. Često se osjetim
tužnom, i ne znam to izraziti, i tad samo uzmem olovku i pišem. To je na neki
način postala moja nova ovisnost. Moje pisanje je zamjena za sve ružno, pomaže
mi. Ponekad je teško staviti sve na papir, vidjeti svoje osjećaje i svoje
misli.
U svojoj zbirci imaš nekoliko pjesama,
posvećenih tvojoj neuspjeloj ljubavi koja čini se kao da je u nekim trenucima,
bila tvoj bijeg, dok si u drugim ipak bježala od nje. Je li taj odnos na tebe
ostavio traga, ili ožiljka?
To je bila moja prva zaljubljenost, i
mogu reći da sam zbog nje i počela pisati. Jako su me povrijedile neke stvari.
Zaspala sam, i u glavu su mi došle dvije rime koje mi nisu dale mira, i tu je
sve krenulo. Neke sam loše navike kao netko nezreo i željan ljubavi, preuzela
po uzoru na njega, jer sam htjela biti čvrsta i jaka kao on. Tada se nisam
znala nositi sa svim i sve riješiti na pravilan način.
O čemu ti je bilo najteže pisati?
Najteže mi je bilo pisati o svojim
strahovima, mogu reći i paranojama. To su stvari s kojima sam se borila do
prije šest mjeseci. To je nešto što sam doživljavala svakodnevno, u sva doba.
Jako teško pišem o tome, jer me pri samom razmišljanju, uhvate trnci.
Što bi voljela poručiti svima koji
čitaju, ili će pročitati tvoju zbirku, a posebice mladima u sličnoj situaciji?
Moja najveća želja je da vide da se
može uspjeti, i da nije sramota reći što ste sve prošli. Da budu iskreni, da
nađu nešto vrijedno borbe, svoje kvalitete.
Gdje se vidiš za deset godina?
Život mi se mijenja iz dana u dan, no
imam plan ili otići u Irsku, ili upisati fakultet socijalnog rada, i raditi s
djecom u domu, posebice da radim kao odgajatelj u domu u kojem sam i ja
živjela. Mislim da znam što im treba, te da bih za njih imala neku drugu dozu
suosjećanja i ljubavi. Voljela bih uvesti promjene.
Vanesa Tenžera
Primjedbe
Objavi komentar