Djeca često u ranoj fazi odrastanja promatraju starije u kojima pronalaze svoje idole. Njihovi idoli ovise i o onome što donosi vrijeme u kojem generacija odrasta. Još u prvoj polovici 20. stoljeća kada su nebom poletjeli prvi zrakoplovi, dječaci diljem svijeta maštali su o tome da jednog dana postanu piloti. Nakon što je 1969. godine Neil Armstrong postao prvi čovjek koji je hodao mjesecom, djeca su igrom počela istraživati svemir, izrađivali su razne konfete te maštom i svoje sobe pretvarali su vlastiti mali zvjezdani sustav, kako bi na trenutak osjetili kako je to biti astronaut. Napretkom medicine, u razdoblju kada je jedno od ključnih medicinskih postignuća postao antibiotik, koji je spasio živote milijune ljudi koji su dotad mogli umrijeti od povišene temperature, mnoge curice i dječaci maštali su o tome da postanu liječnici i spašavaju ljudske živote.
Njihovi idoli uglavnom su u ranoj dobi časna i humana zanimanja no već kad krenu u niže razrede osnovne škole počinju shvaćati da za svaki zanat treba određen stupanj obrazovanja i da nema zanimanja za koje ne trebaju puno učenja i upornosti. Sve to samo im je dalo više motiva da čitaju knjige, uče, vježbaju i najvažnije da svojom maštom i igrom zavole ono što žele postati jednog dana. Roditelji su uvijek ti koji tijekom školovanja podsjećaju koliko je važno učiti kroz cijeli život kako bi se ostvarili životni snovi. Odrastanje je generacije i generacije pratila poznata školska uzrečica nepoznatog autora: „Nije važno što je na glavi nego što je u glavi“, čime se djeci želi pojasniti da nije najveći uspjeh fizička ljepota nego mentalna snaga i znanje. Nažalost, sjajne generacije koje su svojim životnim znanjem i učenjem pridonijele različitim fenomenima kako bi nam danas u 21. st. poklonile lagodan život nisu donijele baš sve pozitivno jer su sve te blagodati dovele do toga da su ljudi izgubili volju, inspiraciju i maštu. Na taj način, linijom manjeg otpora i lijenošću ranije spomenuta uzrečica, za neke se promijenila u: „Nije važno što je u glavi nego što je na glavi“, pa su se tako mnogi počeli baviti modernim zanimanjem koje su nazvali „Influencer“. Influencer je osoba koja živi od promoviranja najprije samog sebe na društvenim mrežama, a kada skupi dovoljno tzv. „pratitelja“ promovira ono od čega ima najveće koristi. Nažalost ili nekome na sreću, kako bi postali influencer nije potrebno nikakvo obrazovanje, nego samo lijep izgled i dobra karizma. Društvene mreže unaprijedile su se razvitkom tehnologije i gotovo da danas nema čovjeka, pa čak ni djeteta koji ih ne koristi. Dječja igra više nije igra ako nije virtualna, mnoga djeca sa 10 godina ne mogu stajati na jednoj nozi, a kamoli što zahtjevnije jer nisu imali djetinjstvo u kojem bi se igrali na ulicama, penjali po drveću ili igrali nogomet. Roditelji koriste „pauzu“ od svoje djece na način da im sa dvije-tri godine u ruke guraju pametne uređaje na kojima gledaju crtiće ili igraju igrice te u tinejdžerskoj dobi ta djeca učenje zamjenjuju korištenjem društvenih mreža poput „You Tube-a“, „Facebook-a“, „Instagram-a“, „Tik-tok-a“ itd. Na tim stranicama uglavnom ne uče o N. Tesli, T. Edisonu, N. Armstrongu ili A. Flemingu nego pretražuju objave od K. Kardashian, E. Dvornik, N. Celzijus i slično.
Za mlade je važno da razvijaju mozak i motoričke vještine, da čitaju, uče, igraju se i druže se, a društvene mreže trebale bi nuditi više intelektualnog sadržaja te bi se objave influencera trebale usmjeriti na poticanje mladih na igre kakve su se igrale nekada, na zabavno učenje i razvijanje mozga te na intelektualno učenje odraslih ljudi, a ne samo na stvaranju pritiska kako bi razvijali „površne“ kvalitete, odnosno uljepšavali lice i kosu. Osim toga influenceri često potiču trošenje novaca na luksuz, skupe stvari i odjeću te ponekad snimaju videe u kojima izruguju druge ljude koje smatraju slabijima i manje važnima od sebe pa dolazi do rane pojave depresije i anksioznosti kod tinejdžera. Kada bi posao influencera bio prilagođen dobnim skupinama i kada bi sadržaj po tim dobnim skupinama bio na neki način ograničen sadržajem tada bi posao influencera postao puno korisniji. Ljudi bi postali bolji jedni prema drugima, a svijet bi postao ljepše mjesto za živjeti. Tada bi „možda“ za zanimanje influencera bilo potrebno i neko znanje odnosno školovanje.
Elena Benčik
Primjedbe
Objavi komentar