Novinarsko je zanimanje
od statusa cijenjene profesije došlo do tog statusa da mnogi novinari od svoje
plaće jedva krpaju kraj s krajem, a ne rijetko se čuje da oni žive uglavnom od
honorara. Uzme li se u obzir da profesionalni novinar nema određeno radno vrijeme
nego radi kao servis informacija narodu pa to budu i dnevni i noćni sati, i
vikendi, i blagdani i dani koje je možda novinar planirao posvetiti obitelji,
tada je jasno da biti novinar nije ni lako i da to ne može biti svatko.
Kada
se govori o školovanim novinarima koji svoj posao obavljaju profesionalno oni
se u svom poslu sve češće suočavaju i sa kršenjem autorskih prava na njihove
tekstove koje im često kradu, malo izmijene, kopiraju i objavljuju bez ikakvog
dopuštenja razni amaterski portali na kojima pišu ne školovani laici kako bi se
„kitili tuđim perjem“. U Hrvatskoj je najveća žrtva takvih kršenja autorskih
prava i krađa tekstova Hrvatska izvještajna novinska agencija poznatija kao HINA.
Zakon Republike Hrvatske sve to dopušta uz nikakve ili eventualno bizarne
sankcije zbog kojih se isplati bez školovanja i uz rad na crno „igrati“
novinara dok oni koji to stvarno jesu čekaju na burzi rada. Uza sve to, priliku
za objavljivanje „more“ neistinitih informacija i kršenje autorskih prava
pružio je razvoj globalizacije pomoću koje su društvene mreže pune ne
povjerljivih stranica, članaka i komentara. Vlade RH se mijenjaju, svaka od
njih pred kraj mandata pokrene neku promjenu, pa joj istekne mandat, pa iduća
ne nastavlja gdje je stala prethodna, pa se opet sve vrti u krug. Cijenu takvih
igrica najskuplje plaćaju oni koji cijeli život znaju što žele raditi, oni koji
su se školovali da budu stručni i kvalitetni u svakom slovu koje poklanjaju
svojoj publici i oni koji su spremni na razne provokacije, uvrede,
podcjenjivanja i razne okolnosti kako bi javnost pravodobno, istinito i
kvalitetno izvijestili o stvarima koje su dio njihove sadašnjosti i budućnosti.
Novinari su kroz povijest zbog dužnosti izvještavanja koje su osjećali prema
narodu, završavali u zatvoru, kretali se po prvoj crti ratišta, pogibali,
obilazili mjesta koja su krasili teški klimatski uvjeti, planinarili, plovili,
letjeli ili što se god od njih tražilo samo kako bi ostali vjerni narodu.
Zauzvrat danas dobivaju ne povjerenje političkih vlasti, omalovažavanje, i
podcjenjivanje od svojih nadređenih, ne dovoljno resursa koji su im potrebni za
rad, ograničenu slobodu objavljivanja, ograničenu potporu javnosti, a plaće i
mirovine skromne i jedva dovoljne za preživljavanje. Zbog toga, mnogi nadareni
mladi umjetnici koji vide sebe u novinarskoj struci odustaju od svojih snova i
okreću se zanimanjima koja nisu njihova životna želja, ali se na njima osjećaju
cijenjeno i za svoj rad dobivaju razne stimulanse i adekvatnu plaću i
sigurnost.
Kako bi se ponovno oživio duh novinarstva,
kada bi ta profesija opet dobila svoju čar i postala cijenjena nešto je
potrebno promijeniti. Prvi korak je da društvo, pa onda i novinarska struka
ponovo vrati slogu, da se u čovječanstvo vrati zajedništvo i da vlasti shvate
da su profesionalni novinari neophodni za društvo i državu koju to društvo
čini. Kada se napravi prvi korak, za budućnost se ne treba brinuti jer Hrvatska
ima darovite mlade umjetnike, mlade ljude sa puno entuzijazma i talenta kojeg
netko treba ohrabriti kako bi opet stranice tiska i web portala koji imaju
stečen određeni kredibilitet bili bogati kvalitetnim tekstovima čija su
autorska prava barem minimalno zaštićena.
Elena Benčik
Primjedbe
Objavi komentar