Preskoči na glavni sadržaj

(NE)OPRAVDANA POPULARNOST TRUE CRIMEA

 

(Izvor slike: Vanity Fair)


Posljednja u nizu serija iz žanra true Crimea je ona o zloglasnom serijskom ubojici i kanibalu Jeffreyu Dahmeru.  Serija „Dahmer Monster: The Jefrey Dahmer Story“ postala je jedna od najgledanjih serija na streamnig platformi Netflix. Nekoliko dana nakon, stigla je i dokumentarna serija „Covnersation with a killer: The Jeffrey Dahmer Tapes.“ Velika popularnost serije ponovno je postavila pitanje trebaju li se ovakvi sadržaji snimati ili ne?

Nakon prikazivanja serija i filmova ovakvog žanra, mnogo je onih koji smatraju kako se počinitelj glorificira, žrtve se ne poštuje a obitelji žrtava ali i ubojice ponovno moraju proživljavati događaje koje bi najradije zaboravili. True crime žanr je zaista vrsta filma i serije koja je uvijek na tankom ledu. Svaki argument za i protiv snimanja takvog sadržaja se može uvažiti i svaki ima izvrsne temelje kako bi se opravdali. Istina je da se u true Crimeu najviše spominje počinitelj, to je i cilj, ali ovaj žanr nije jedini koji govori o tome u nekada prevelikoj mjeri. Slučajevi ubojstava su medijski su jako popraćeni, neki portali senzacionalistički izvještavaju o činu koji se dogodio, izvlače sve moguće podatke kako o žrtvama, tako i o počinitelju. Ako obitelj žrtve to ne zamoli, pogrebi će također biti jedna od objava na portalu. Informacije o suđenju počinitelju traže se putem svih izvora, a dežurni komentatori postaju sudci. Koja je onda razlika u gledanju serije ili filma o nekom zločinu i čitanju velikog broja objava o tome? Zbog čega publika voli ovakvu vrstu filmova, serija i podcasta? Deset ljudi će dati deset različitih odgovora. Uvid u psihu počinitelja, osjećaj zadovoljenja kada je krivac uhvaćen i osuđen, snimke razgovora s inspektorima samo su neki od razloga.

True crime je sadržaj koji ima svoju publiku, ali to gledatelje ne čini psihopatima koji glorificiraju počinitelja. Istina je da će se naći netko tko će u zločincu vidjeti svog novog idola, možda mu čak slati i pisma u zatvor ili se prerušiti u njega za Noć vještica ali to opet nije razlog da se true crime žanr nestane. Odgovornost da se od počinitelja ne stvara idol već da se suosjeća sa žrtvama leži u samim gledateljima ali i onima koji takav sadržaj donose. Gledatelji bi trebali reagirati na sadržaje koji nakon završene serije prikazuju ubojice kao zvijezde. Produkcijske kuće bi se trebale koncentrirati na žrtve te im na neki način odati počast i izazvati sažaljenje kod publike. Ono što bi također bilo jako važno je razgovarati s obiteljima žrtava, dobiti dopuštenje za snimanje određenog sadržaja kako bi razina poštovanja bila na najvećoj razini.

True crime žanr će i dalje privlačiti gledatelje, samo je važno da oni koji nude sadržaj kao i oni koji ga primaju imaju dozu poštovanja i etike jer osobe o kojima se rade sadržaji nisu plod nečije mašte već stvarne osobe.

Orlanda Laterza

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.