Od dalmatinskog pijeska do najjače lige na svijetu

 

Većina djece kroz odrastanje dođu u doticaj s nekim sportom, a oni koji se zaljube u sportsku igru maštaju o tome kako će jednog dana igrati za neki omiljeni klub, zabijati golove ili koševe pred prepunim stadionima i dvoranama, možda biti i svjetski prvaci u nekom individualnom sportu. Najčešće djeca zavole nogomet ili košarku, neki odrastu i uz vaterpolo, neki vole malo „grublje“ sportove i borilačke vještine dok neki ljubav pronađu u ljepoti pokreta pa zavole ples ili plivanje. No, rijetko ćete čuti da netko želi biti najbolji odbojkaš na svijetu jer odbojka kao sport kod nas već godinama nije na razini na kojoj bi mogla biti. Jer, pedigrea za to itekako imamo. Možda jedan od najboljih recentnih primjera je Petar Đirlić, mladić iz Kaštela koji sa svojih 25 godina i 205 centimetara visine u punoj snazi živi svoje najbolje odbojkaške dane, a kako i ne bi kad ga je trud i rad doveo do najjače odbojkaške lige svijeta – talijanske Superlige.

No, vratimo se ipak malo na početak. Kako je uopće došlo do interesa za odbojku pored ostalih sportova?

„Ja sam, vjerojatno kao i većina muške djece, prvo počeo trenirati nogomet, no za njega sam bio previsok pa sam se prebacio u rukomet koji sam trenirao četiri godine da bi pred sam kraj osnovne škole napokon upisao odbojku i tu se pronašao. Ironično je da Kaštela i jesu poznata kao grad odbojke, no izgleda da se prvo mora proći bitnije sportove“, kaže Đirlić uz osmijeh te nastavlja: „U kaštelanskoj Mladosti sam se najduže zadržao, prošao sam omladinsku školu zatim se priključio prvoj momčadi, s njima sam osvojio nekoliko naslova prvaka i domaćih kupova te smo imali par zapaženih europskih rezultata, a dogurao sam i do reprezentacije.“

Za ozbiljnu posvetu odbojci kao poslu i načinu života, igrač ipak treba ići graditi karijeru negdje „van“.

„Primanja u hrvatskoj odbojci su mizerna, većina igrača, uz to što igraju, rade dodatne poslove da bi dovoljno zaradili za normalan život stoga je jedina opcija za nastavak bavljenja profesionalnom odbojkom bio odlazak u inozemstvo“, objašnjava Đirlić te nastavlja o svom putu: „ACH Volley Ljubljana se zainteresirao za mene, inače radi se o sigurno najboljem klubu na području bivše Jugoslavije te s moje strane nije bilo nikakvih dvojbi oko transfera. Radilo se o visoko organiziranom profesionalnom klubu, posve novom levelu u mojoj karijeri pa sam u tri sezone provedene tamo zbilja naučio puno toga.“

I onda je uslijedio odlazak u najpriželjkivaniju europsku odbojkašku destinaciju. Radi se, naravno, o Italiji.

„Otišao sam u Callipo gdje sam se zadržao jednu sezonu i onda sam napravio transfer u Top Volley Cisterna, klub koji se natječe u najvišem rangu talijanske odbojke koja je svijet za sebe u odnosu na sve ostale svjetske lige. Inače, put odbojkaša je poprilično nepredvidljiv jer se ugovori većinom potpisuju na jednu sezonu pa imaš jako malo vremena da pokažeš da vrijediš i da te klub treba zadržati, česte su rošade i igračkog i trenerskog kadra. Ja sam se, srećom, pokazao dobar u prvoj sezoni za sadašnji klub pa sam evo i drugu sezonu ostao tu.“

Inače, Petar nastupa i za hrvatsku odbojkašku reprezentaciju, stalni je član momčadi, a prošlog ljeta ostvarili su povijesni uspjeh za hrvatsku odbojku.

„Na Mediteranskim igrama koje su se održale u gradu Oranu u Alžiru, osvojili smo zlatnu medalju, u finalu smo pobijedili Španjolsku, a namjestilo se da smo baš moj klupski suigrač Marko Sedlaček i ja predvodili momčad s 15 i 16 poena. Naravno, mogao je biti bilo tko, ovo je svakako uspjeh cijele momčadi“, skromno će Đirlić.

Budućnost hrvatske odbojke može biti jako svijetla, smatra Petar, ali potrebno je više ulaganja i malo sreće da nas „potrefi“ kvalitetna generacija mlađih igrača, misli da bi se trebalo poticati djecu na odbojku i više se angažirati, a imao je nešto za reći i o vlastitim planovima za budućnost.

„Naravno, cilj mi je ostati u Italiji što duže, tu se igra najkvalitetnija odbojka, najviše se može naučiti, ali i zaraditi. Ritam je jako brz, česte su i ozljede, ja srećom dosad nisam imao većih problema, nadam se da će tako i ostati. Volio bih općenito ostati u odbojci što je dulje moguće, možda i trenerski nakon završetka karijere, no to je još daleko nadam se“, s osmijehom završava Đirlić.

Zbilja, vladari domaće odbojke mogli bi se ugledati na neke druge sportove, angažirati se da uključe što više djece i potaknu ih na ovaj divan sport koji se jednako igra mišićima i „glavom“. Talenta, sigurno je, imamo.

Hrvoje Hrgović