Goetheov Homo Faber i traganje za sobom

 

Johann Wolfgang von Goethe svojom je epskom dramom „Faust“, uspio ponovno oživjeti mit o mističnom osobenjaku za kojeg se držalo da je istovremeno doktor, vrač, vještac i utjelovljenje nečistih sila, a o kojem se vrlo rado raspredalo, pa je stoga o pravom Faustu tokom srednjega vijeka bilo tiskano brojnih, „slasnih“ pripovijedaka, a čiji je život, bio on stvaran djelomično ili sasvim izmišljen, vjekovima poslužio kao sasvim valjan marketinški trik tiskara i vanredna prilika da se isti njime obogate.  Goetheovog Fausta odista bi sasvim nemoguće bilo svrstati u samo jedan književni rod, budući da je djelo prožeto  satirom, gdjekad grčkom mitologijom koju je Goethe preuzeo te je uobličio u diskurse tako da je na trenutke ona zaista nalikovala slavnim djelima starogrčke književnosti poput „Odiseje“ i „Ilijade“ te oplemenjeno različitim književnim oblicima i formama. Ta se činjenica očituje  i proizvedena je ponajviše iz utjecaja kojeg je sam mit i sva književna materija koja je iz njega proizašla tokom godina iz više različitih pera, imao na samog Goethea od njegove mladosti.

(Wikipedia)

Obzirom da je sama tematika Fausta bila izrazito „skandalozna“ u vrijeme srednjeg vijeka koje je obilježilo ponajviše dogmatsko i skolastično društvo u kojem se nije ostavljalo puno, gotovo ništa, slobode da se odmakne od principa „homo christianus“ te se bilo kakav, i najmanji iskorak, strogo i bezkompromisno kažnjavao, bilo je potrebno pažljivo i oprezno predstaviti sam lik vraga, kojem je Faust prodao dušu u zamjenu za nadljudsku moć te zadovoljenje svih čuvstava koje sam čovjek ni sanjati mogao ne bi. Stoga se i sam vrag prikazuje podložnim Bogu, a kroz cijelo se djelo Mefistofeles, odnosno vrag, doima izrazito mudrim i racionalnim u svojim premišljanjima i dijalozima sa Faustom i drugim likovima. Sve osobine koje je Faust prodavši dušu vragu , kroz Goetheovo djelo prikazao, putenost, neumjerenost u piću, sitničavost, zlovoljnost  prožimaju djelo od samog početka, a ono što je posebice zanimljivo i interesantno jest to da će se obilježja čovjeka koji je prodao dušu đavolu, u djelu prvo prikazati i pronaći u prizorima građana, njihovim međusobnim mizoginim dijalozima na sam najveći kršćanski blagdan – Uskrs, u zagušenim birtijama i sl. Time se lukavo Goethe poslužio kako bi kroz Fausta na jedan smion način povukao paralelu s ostatkom čovječanstva. Faust, koji je prodao dušu vragu, dijeli posve iste karakteristike s ostatkom naroda koji po svim prilikama obnašaju tada općenite građanske uloge te se vode tradicionalnim i kršćanskim društvenim smjernicama, i premda su i oni po svojoj prirodi „grešni“, zbog crkvenog pa samim tim i društvenog pritiska, ipak svi nose masku skrojenu po normama srednjeg vijeka, koju Goethe vješto skida i ukazuje na neugledno lice koje se njome prikriva, čime Goethe prikazuje grešnu ljudsku narav koja nije uvjetovana nikakvim vraškim djelovanjem.

. Lik "Fausta" nema svojih vremenskih ni prostornih ograničenja, njega se ne može svrstati ni zakovati za određeni grad, stoljeće, ili društveno uređenje. Faust je utjelovljenje upravo čovjekove borbe sa otkrićem svoje svrhe, jer kad je čovjek ne pronalazi, on ne sazrijeva, već "truli", boluje znajući da ga nešto iznutra razara, ali lijeka ne može pronaći, jer ne zna ime bolesti. Otuđenost, alijenacija, letimičnost te konstantan osjećaj nepripadanja, životne nesvrhovitosti pa samim tim i nedostatke želje za životom općenito, ni u jednom djelu ljudske povijesti nije bilo više nego što je ima danas. Sam pojam homo fabera šturo i doslovno preveden sa latinskog jezika označava čovjeka kovača, odnosno čovjeka koji je kadar i sposoban okolinu preobraziti na način da ju potčini svojim željama i potrebama. Homo faber je čovjek koji svojim radom, spretnošću, hrabrošću i posvećenošću ispunjava svoju sudbu, odnosno ostvaruje svoju životnu sreću, fortunu. Nasuprot homo fabera stoji homo ludens, hedonista, provodadžija i nemarna ličnost, netko tko se predaje čulnim zadovoljštinama, a zaokupira ga isključivo zabava te on kao takav ne pokazuje previše zanimanja za što drugo. Međutim, homo faber nije vođen užitcima koja se neovisno o samom pojedincu uvijek nude i dostupna su, već je vođen nagonom da sam stvara, razvija se i da sam nadvlada sve životne prepreke kako bi mjesto što ga „satru“, njemu „robovale“, no vjerovatno zbog svoje samostalnosti i prevelike potrebe da sve savlada i sve zadrži pod svojom voljom, prouči i nauči, sam homo faber postaje rob svog nepresušnog nagona da stvara i da spoznaje, koje zna itekako biti varljivo, a sva se gorčina tog na oko slatkog i divljenja vrijednog životnog principa prikaže u trenutcima kada takav čovjek nadvlada sve prepreke u svojoj okolini, nađe rješenja svakom problemu i nauči sve ono što je tadašnje vrijeme dopuštalo da se nauči. Tada se homo faber susreće sa kroničnim osjećajem unutarnje neispunjenosti, odnosno u nedostatku postavljenih ciljeva do kojih treba doći, homo faber je primoran susresti se sa samim sobom, i u svoj toj punini vremena koja mu tada ostaje, najčešće shvati da ne zna tko je zapravo, te da je njegov život svrhu imao tek onda kad bi ju čovjek mogao povezati s čim drugim – s prelaskom prepreke, s ostvarivanjem cilja i sl. Iz same nemogućnosti da takav čovjek spozna sebe, imenuje sebe i svoju svrhu, on postaje pokatkad i ozlojađen, pa i u Faustovu slučaju, on postaje netko tko svom životu ne može više vidjeti svrhe i razloga, stoga on poprima oblik ličnosti sklone suicidalnim tendencijama i gestama, mrzovoljne osobnosti koja je mrzovoljna ne što se sreće odrekla, već što sama jasno ne može definirati što ga kao pojedinca čini sretnim.

Od tu ta korelacija homo fabera i klasična čovjekova lutanja u potrazi za samim sobom. U današnje doba otuđenosti i alijenacije, a nikad većeg pritiska na individualizam pojedinca dešava se da po dikciji društva odnosno socijalne cjeline, pojedinac pleše tango na litici koračajući čas u sigurnost i čvrstoću tla konformizma i kolektivizma, čas balansira plesne korake po  rubu ponora originalnosti i specifičnosti, gubeći se polako, negdje po sredini, ne bivajuć ni amo ni tamo. Sam Faust stoga karakteristike „homo fabera u potrazi za sobom “dijeli s mnogobrojnim drugim voljenim i omraženim knjiškim likovima, a one koje nedvojbeno valja spomenuti i obrazložiti njihove sličnosti sa samim Goetheovim likom, su upravo likovi nastali stoljećima kasnije no što je nastao sam Faust.

Vanesa Tenžera