„Ono što je trebao biti privremen smještaj, pretvorilo
se još davno, u političke poene, u prašinu koja se, poput nekog lošeg sjećanja,
slegne zajedno sa medijskom prašinom, i umrtvi do nekih sljedećih izbora.“
Izvor: Pogledaj.to
Topao, poslužen doručak
u krevetu po kojem se gosti lijeno protežu upijajući svaki
fragmenat predivno posložene vizure dubrovačkih klifova i hridina koje se
sljubljuju s kristalno čistim jadranskim plavetnilom asocijacija je na samu
pomisao riječi hotel, i na sreću brojnih posjetioca, stvarnost koju je tako
lako živjeti. No, u slučaju grada Dubrovnika, na čijem tlu posluju poneki od
najboljih hotela, poput lanca "Rixos", "Hilton" i
mnogobrojnih drugih, postoji i prašina koja se slegla na poleđini te riječi,
vješto skrivena od bezbrižnih lica koje se šeću amo-tamo po frekventnim
gradskim ulicama, domunđavajući se po "naški" ili nekim, manje
shvatljivim jezikom.
Hotel Vis 2 stalan je dom 38 korisnika, i sve je ono što jedan hotel ne bi trebao biti - oronuo, zapušten stalan dom. U taj se hotel gosti ne dovode, od njega se, ukoliko na njega nabasaju istraživajući Grad, s jezom i dozom straha, brzo odvlače, noseći svom domu i djelić žalosti koji se na licu ucrta ukoliko se sa stanarima ovog hotela, i kratkim pogledom u njihovu svakodnevnicu, susretne. Uvidom u Evidenciju Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo, jasno je da brojka stalno naseljenih ove godine nije rasla, no valja uzeti u obzir i mogućnost da svi korisnici "privremenog smještaja" Vis 2, nisu evidentirani, dijelom i zbog neposjedovanja osobnih isprava, odnosno dokumenata.
Ono što je trebao biti privremen
smještaj, pretvorilo se još davno, u političke poene, u prašinu koja se, poput
nekog lošeg sjećanja, slegne zajedno sa medijskom prašinom, i umrtvi do nekih
sljedećih izbora. Grad Dubrovnik u svojim mjerama socijalnog programa za
2023.godinu omogućio je budžet od 41.741 € kojim namjerava "pokrpati"
režije stalnih korisnika smještaja, te povremene, sitnije reparacije.
Sam objekat, istina, zadovoljava
minimalne uvjete života - korisnici imaju struju, vodu a počašćeni su i stigmom
koja je, poput divljeg mesa, srasla sa njima. Vidljiva je u očima, u načinu na
koji pozdravljaju svoje sugrađane, uvukla se u sive, dotrajale zidove hotela
Vis 2, i mjesto gostiju, šeće se njegovim hodnicima.
Izvor: Pogledaj.to
Sve bi to zvučalo doista idealno, filantropski, onome tko se nikad nije spustio do tog, na izgled napuštenog, dotrajalog hotela. No više se doima kao da se Grad nerado prisjeća tog svog sad već dobrano zaraslog ožiljka, koje mu kvari skladne, lijepe obrise lica. Na samo par minuta hoda lapadskim žalom, borovima skriveni , uljuljani u pokrpanim ležaljkama, njegovi "gosti" miluju se sa Suncem, s osmijehom na licu, stvarajući privid bezbrižnog, boemskog života. I doista, za svoje su prilike često nasmijani, a uljudnošću gaze svaku trunku predrasude koja bi se o njima mogla steći, i koja prati svaki korak do Visa 2, istovremeno rastući, i rasplinujući se.
Ono što ih ipak, od boema odjeljuje, jest prilika da
biraju. Većina onih koji se svako jutro bude u malenim stiješnjenim sobama
kojima mnogo toga još uvijek nedostaje, nije imala mogućnost biranja ovog
života. Nije se odlučila na izdvajanje iz društva, umjetnički, stvaralački ples
po njegovim marginama u maloj, izdvojenoj grupi osobenjaka. Ovo su ljudi koji
su silom prilika, i crnilom kojim je obojana njihova sudba, završili kao stalni
naseljenici Visa 2. U njihove se životne priče još uvijek, iz godine u godinu
ucrtavaju nova lažna obećanja o novom, čovjeku nešto prigodnijem stalnom
smještaju. No čini se kako je izoliranost socijalno ugroženih ljudi, mjesto
njihovog prosperiranja, pa makar i minimalnog, gradu Dubrovniku još uvijek
prijeća.
Vanesa Tenžera
Primjedbe
Objavi komentar