U
studentskom natjecanju Mladi vizionar godine organiziranom od strane Središnjeg
državnog ureda za demografiju i mlade u suradnji s Poslovnim dnevnikom i
Večernjim listom pobjednica je studentica iz Konavala Mia Deranja. Cilj
natjecanja je motiviranje studenata iz ruralnih područja da ostanu u Hrvatskoj
i u svojoj domovini grade svoju budućnost. Mia je kroz esej Svoj rodni kraj
2030. morala predstaviti svoju viziju ruralnog kraja iz kojeg dolazi kroz sociološki,
infrastrukturi, ekonomski i gospodarski razvoj područja. Kroz projekt 'Hrvatska
pamet Hrvatskoj' cilj je podići svijest javnosti o potrebi zadržavanja
obrazovanih mladih u domovini i pružiti
im priliku da svojom kreativnošću izgrade svoju budućnost.
1.
Kako
si se odlučila za prijavu?
Već
dugo sam razmišljala kako ću početi pisat knjigu. Na Facebooku mi je iskočio
link natječaja za ovaj projekt i tako sam odlučila pokušati. Rekla sam si ako
uspijem napisat kvalitetan uvod da ću nastavit pisati. I tako što sam dalje
pisala i kasnije što sam više puta čitala, esej mi se sve više sviđao.
2. Trenutno
živiš u Splitu i na zadnjoj si godini studija. Kakvi su tvoji planovi nakon
završetka studija, planiraš li se vratiti živjeti u Konavle?
Trenutna
mi je želja vratiti se u Konavle, ali to ne znači da me neka dobra ponuda za
posao ne bi zadržala još koju godinu u Splitu. Svakako, moji dugoročni planovi
su vezani za Konavle i pokretanje vlastitog posla.
3.
Sportašica
si, studiraš na Kineziološkom fakultetu, prema tvom mišljenju kakav je izbor
sportova u Konavlima za djecu i mlade?
To
je jedno područje koje me muči još od malih nogu najviše zbog toga što sam
oduvijek pokazivala ambicije prema sportu i samo sam se u njemu mogla
zamisliti. Sport bi kao tjelesna aktivnost po meni trebao biti sastavni dio
ljudskog života, a posebice bi trebao igrati bitnu ulogu u razvoju djece.
Stoga, mislim da sva djeca koja su rođena u manjim sredinama ne bi trebala biti
uskraćena za neki sport kojim se žele baviti. Naravno, razumljivo je da će u
gradu biti veći izbor nego u manjim mjestima, ali opet bi se trebalo poraditi
na dovoljnom izboru kako bi se djeca mogla u zrelijoj dobi prebaciti i biti
kvalitetni u gradskim klubovima. Iz nekog mog osobnog iskustva obično se kao
opcija nude odbojka za djevojčice i nogomet za dečkiće. Još najgore od svega bi
istaknula to što u Konavlima zaista ima prostora i dovoljno infrastrukture za
provođenje treninga, natjecanja te se situacija malo i popravila zadnjih
godina, ali opet je to nedovoljno dobro.
4.
Kao
žena u nogometu, jesi se ikad susretala sa raznim predrasudama i negativnim
mišljenjima okoline?
Osobno
se nikad nisam susrela sa negativnim komentarima iako sam upoznata s takvim
situacijama što zbog medija, što zbog razgovora sa suigračicama ili
djevojčicama koje treniram. Znala sam par puta na turnirima čuti komentare
divljenja: “vidi je, bolje igra od tebe, tebe bi predriblala”. Sad, bio to
sarkazam ili ne, s tim se ne treba zamarat. To bi i preporučila svim mlađim
djevojčicama. Uvijek se nekome nećete sviđati ili će vas krivo gledati, ali
najbitnije je da vi znate svoj put i da vi u njemu uživate, a ostali samo mogu
biti ljubomorni.
5. Smatraš
li da su mladi ljudi u Konavlima svjesni potencijala koje Konavle kao ruralno
mjesto nudi?
Zaista
mislim da se svi mladi rado vraćaju u Konavle i da lijepo o njima pričaju.
Naravno, u jednom trenutku života, bilo to zbog faksa ili posla, živiš dalje od
svog rodnog kraja i koliko god pronađeš novo društvo, upoznaš novi grad mislim
da jedva čekaš blagdane ili par slobodnih dana da se odmoriš u svom kraju.
Smatram da u Konavlima ima dovoljno mjesta za mlade te dovoljno prostora za
napredak koji se može ostvarit upravo ambicijom mladih ljudi koji žele nešto
promijeniti, pokrenuti ili jednostavno nastaviti ono što su njihovi očevi,
djedovi, pradjedovi pokrenuli.
6.
Kako
najviše voliš provoditi slobodno vrijeme?
Slobodnog
vremena baš i nemam previše zbog obaveza na faksu i u klubu. Radim ono što
volim pa čak i kad imam slobodnog vremena ponekad ostanem na terenu gledati
ostale treninge. To me zadovoljava pa zapravo ne smatram da se nešto previše
umaram. Naravno, bude i takvih dana kad jedva čekam leći u krevet, čitat
knjigu, gledat filmove, ali većinom uvijek nešto radim, pripremam za treninge.
Kad uhvatim vremena sviram i gitaru, trčim, šetam, družim se s prijateljima.
Imam puno hobija pa mi jako rijetko bude dosadno. Preporučam svima da uhvate
neki ritam života u kojem im nikad neće biti dosadno.
Lucija Šapina
Primjedbe
Objavi komentar