Dubrovačke knjižnice su povodom Međunarodnog dana žena
organizirale predavanje „Rodni stereotipi u medijima“. Predavanje je vodila sveučilišna profesorica, književnica
i urednica dr. sc. Lidija Dujić koja je za časopis Punkt otkrila kako rodna
neravnopravnost utječe na pokrivanje određenih tema u medijima, kakvo je
trenutno stanje u medijima i što je to feministička lingvistika.
Predajete na kolegiju Rodni stereotipi i novinarstvo na
Sveučilištu Sjever. Na koji način se kolegij održava? Smatrate li da je važno
osvijestiti i druga sveučilišta da uvedu sličan kolegij?
Kada smo pripremali elaborat diplomskog studija Komunikologija,
mediji i novinarstvo, predložila sam (prema svojim znanstvenim interesima) i
kolegij Rodni stereotipi i novinarstvo. Riječ je o izbornom kolegiju koji se
izvodi kontinuirano na drugoj godini, a interes za mentorstvo diplomskih radova
veći je od mojih mogućnosti. Bez obzira na to što mi se čini da bi novije
generacije mogle o svemu znati nešto više, ponavlja se čuđenje („zašto nam
nitko do sada nije rekao da to ima neko ime“) pa i sram („jer smo muškarci“).
Područje je izrazito široko što studenti shvate čim počnemo razgovarati o
potencijalnim temama i tezama njihovih istraživačkih radova, od kojih potom
neke razvijamo i u diplomske radove; navest ću nekoliko takvih primjera:
Stereotipni prikaz romskog stanovništva u medijima, Dokidanje rodnih stereotipa
u pisanoj ostavštini Naste Rojc, Glorificiranje i stereotipizacija majčinstva u
medijima, Stereotipni prikaz prometnih nesreća koje su uzrokovale vozačice,
Položaj i stereotipizacija redateljica u hrvatskoj kinematografiji, Medijsko
praćenje LGTB zajednice i formiranje stereotipa o njima, Analiza stereotipa u
medijima za adolescente, Stereotipni prikaz populacije ženskih putnica u novim
medijima, Medijska reprezentacija žena u STEM-u, Medijska percepcija
participacije i položaja žena u vojsci, Stereotipi o sestrinstvu kao „ženskom“
zanimanju na primjeru studenata sestrinstva Sveučilišta Sjever, itd. Na temelju
dosadašnjih iskustava u radu sa svojim studentima, sigurna sam da bi i druga
hrvatska sveučilišta (srodnih znanstvenih profila) morala ponuditi studentima
sličan kolegij – u najmanju ruku, kao prilog razumijevanju važnog aspekta
medijske pismenosti!
Kako rodna neravnopravnost utječe na pokrivanje određenih
tema u medijima?
Unatoč tomu što se novinarstvo kao struka intenzivno feminizira,
rodna asimetrija i dalje je prisutna. Prošlo je tek nešto više od sto godina od
kada je biskup Strossmayer namjestio Zagorku u redakciju Obzora, koja je tako
postala prva hrvatska profesionalna (politička) novinarka, a na studijima
novinarstva i medija danas prosječno dvije trećine studenata čine studentice. Predrasude
o ženskom mjestu u medijima prilično su tvrdokorne – i dalje ih najviše
očekujemo u „nišama“ poput kulture, obrazovanja, mozaičnih (obiteljskih)
emisija, lifestylea, tabloida, radijskih postaja; ili pak televizijskih formata
koji podrazumijevaju iskusnog voditelja i mladu voditeljicu, čime se rodnim
pridružuju još i dobni i profesionalni stereotipi. Ne želim time reći da kod
nas nema žena na ključnim uredničkim ili nakladničkim mjestima – ima ih,
dakako, ali „stakleni stropovi“ i „ljepljivi podovi“ u nekoj široj percepciji
potvrđuju ove primjere više kao iznimke nego kao rezultat uspješnih novinarskih
karijera.
Jesu li samo žene žrtve rodne neravnopravnosti u
medijima?
Nisu, naravno! Sve što izlazi iz okvira biološkog
determinizma mogući je predmet rodnog „spoticanja“ u medijima – od rodno
neosjetljivog jezika preko distribucije stereotipnih prikaza do namjernog
žrtvovanja medija klikabilnim sadržajima koji onda postaju „inicijalna igla“
tzv. sadržajima koje generiraju korisnici, čime se medijska nepismenost ne samo
kanalizira, nego i artikulira u govor mržnje. Vidljivo je to primjerice u
medijskom praćenju transrodnih osoba, ali i (moćnih) javnih osoba čiji partneri
ne odgovaraju „normalnim“ izborima poput predsjednika Macrona i njegove supruge
– gdje mediji upravo demonstriraju kako neravnopravnost ipak više pogađa žene
jer ne samo što ne propuštaju spomenuti kako je Brigitte Macron znatno starija
od supruga jer mu je bila nastavnica u školi, nego povremeno puštaju i
„glasine“ da je rođena kao muškarac, uz to što nas neizostavno izvještavaju o
njezinim odjevnim kombinacijama.
Na predavanju ste spomenuli kampanje poznatih brendova koji se pokušavaju prilagoditi woke kulturi, kulturi otkazivanja i rodnoj ravnopravnosti. Smatrate li da neke od tih kampanja čine situaciju boljom ili gorom?
Usudila bih se reći da već marketinško posezanje za ovim
temama ukazuje na njihovu važnost. Problem je uglavnom u tome što
reklamno-oglašivački diskurs prodaje samo „dobre“ vijesti koristeći se pritom
različitim strategijama intimiziranja i(li) podilaženja potencijalnim kupcima –
među kojima su žene uvijek prve pa je (i) rodni aspekt nezaobilazan! Načelno
bih rekla da se neki pomaci nabolje itekako prepoznaju jer više ne izostaje
reakcija javnosti primjerice na ženska tijela koja reklamiraju automobilske
gume, bivšu bankaricu Anu koja je postala kućanicom kako bi se posvetila
recikliranju, trgovački centar spreman prešutjeti shopping „njegovim“
karticama... Građanske inicijative u tome prednjače – za svaku je pohvalu
porečka stranica „Seksizam naš svagdašnji“, a doživjeli smo i to da uspješna
poduzetnica sama plati billboard s odgovorom spomenutom trgovačkom centru: „Sve
glase na moje ime…“
Koje su to strategije koje bi mogle biti efikasne u
promicanju rodne ravnopravnosti u medijima?
Ne treba ništa izmišljati, postoje konkretne preporuke i
smjernice za rodnu ravnopravnost u medijskoj produkciji kao i prikaz žena u
medijima i u oglašavanju. Kao ilustrativan primjer, spomenut ću kampanju
Sindikata novinara Hrvatske „Žene, novinarke i druge opasne stvari“ iz 2020.
kojom se zahtijevala ujednačena zaposlenost u različitim programskim
redakcijama, ravnopravna zastupljenost na uređivačkim i rukovodećim pozicijama,
dokidanje dobne diskriminacije, promicanje ravnopravnosti u cehovskim i
sindikalnim organizacijama, rad na depauperizaciji novinarskog zanimanja i sl.
S jedne strane, postoji dakle „državni feminizam bez troška“ koji se temelji na
sustavnom obrazovanju medijskih djelatnika, uvođenju rodno osjetljivog jezika u
sve medijske programe i sadržaje, povećavanju broja i raznovrsnosti tema vezanih
uz ravnopravnost spolova, medijskom opismenjavanju uopće; s druge strane,
svjedoci smo i dalje argumenta „lijenog novinarstva“ prema kojemu imamo npr.
voditeljice, ali je stručnjakinje teško pronaći pa o svemu relevantnom
raspravljaju muškarci
Što je to feministička lingvistika i koje su ključne ideje koje ova disciplina donosi u razumijevanju rodne neravnopravnosti u jezičnoj komunikaciji?
Ukratko, riječ je o interdisciplinarnom pristupu koji
rodnu asimetriju u jeziku odčitava i u socijalnom kontekstu. Rodonačelnica
Robin Lakoff 70-ih godina 20. st. opisivala je najprije leksičke, sintaktičke i
prozodijske razlike između ženskog i muškog jezika sugerirajući da je ženski
govor nesiguran i nemoćan što ga ne samo diskvalificira s položaja moći i
autoriteta, nego i generira mnogobrojne predrasude o ženama; odnos je zapravo
reverzibilan – govornici rabe jezik, ali i jezik rabi njih. Jednostavan je
primjer rodno neosjetljivog jezika povezanog sa zanimanjima ili titulama kojemu
onda praksa dopisuje značenje ali i društveni status – kod nas je vjerojatno
najpoznatiji takav parnjak: tajnik (visokopozicionirani dužnosnik) i tajnica
(„teta“ koja kuha kavu i javlja se na telefon). Otpornost na pozitivne promjene
vidljiva je u tome što su danas personalizirani digitalni asistenti i dalje
žene, odnosno ženski glasovi i imena (Alexa, Siri, Cortana). Problemi roda koji
se „podrazumijeva“ još su jasniji u imenicama muškog roda bez mocijskih
parnjaka – koliko je zaista slučajno to što sljedeće imenice u hrvatskom jeziku
nemaju
oblik za ženski rod: mudrac, znalac, mislilac, heroj,
velikan?
Reklama ili novinski članak koji Vam je ostao u sjećanju
kao izrazito stereotipan?
Takvih je primjera previše, draže mi je biti
konstruktivna i pronaći poticajne primjere. Govorila sam na predavanju, između
ostalog, o ulozi humora u proizvodnji i distribuciji različitih vrsta stereotipa,
uz napomenu da to što je humor po svojoj prirodi politički nekorektan, ne znači
da je sve što je smiješno ujedno i prihvatljivo. Zato su mi posebno zanimljive
inverzije koje se također igraju (rodnim) stereotipima – spomenula sam
rukometašicu Ćamilu Mičijević i njezinu izjavu „Dečki, igrajte kao cure!“,
dodala bih još primjer slovenskog zidnjaka, medija koji je inače formatirao
žene prema patrijarhalnom obrascu, na kojemu su izvezene dvije rečenice:
„Preljubi mož danes je lepi dan. Ti bodeš kuhal, a jaz bodem čitala roman.“
Unatoč dojmu da su stereotipi sveprisutni i vječni, ovakve sitne subverzije
ukazuju na njihovu fragilnost.
Za kraj, Vaš savjet nama, budućim medijskim djelatnicima?
Nisam sklona davati savjete, osobito u ovako dinamičnom i
turbulentnom području kao što su mediji. No, stalo mi je do toga da ohrabrim
studente da ne odustanu od struke čak ni onda kada nisu sigurni zašto su je
bili odabrali. Unatoč svemu, posla u medijima ima više nego ikada, nije jednostavno
– ali ako imate svoje razloge i dopustite da vas na studiju „naoružamo“
znanjima i alatima koji vas čine profesionalcima, vjerujem da od vas možemo
očekivati i bolje medije i kvalitetnije novinarstvo!
Sanjina Cvijanović
Primjedbe
Objavi komentar