Preskoči na glavni sadržaj

Antea Glavaš: Svakome bih preporučila život na otoku

 

Antea Glavaš je studentica prve godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku. Na prvi pogled se čini kao obična studentica, no mjesto iz kojeg dolazi je razlikuje od ostalih studenata. Antea Glavaš dolazi s otoka Brača, iz malog mjesta zvanim Pučišća. U ovom intervjuu otkriva izazove života na otoku kao i ljepote koji dolaze s tim.

 

(privatna arhiva)

Kako biste opisali svakodnevni život na otoku? 

Ovisi je li ljeto ili zima. Zimi je manje ljudi jer samo lokalci ostanu u mjestu. Mirnije je, ljudi se tad najviše okupljaju u kafićima i po svojim domovima.

Ljeti je drugačija priča. Dolazi na tisuće turista, život je tada življi. Ljudi koji imaju poveznice s Bračem dolaze nazad svojim domovima za tu ljetnu sezonu.

 

Koji su izazovi života na otoku?

Dosta smo ograničeni, ponajviše u zdravstvu. Otežano je kada je potrebno ići u bolnicu u Split zbog ozbiljnije ozljede, najbrža opcija bi bila helikopter.

Nisu samo ozbiljnije ozljede u pitanju. Prije par godina sam trebala ići u ortodonta i najbliži mi je isto bio u Splitu koji je udaljen sat vremena trajektom.

 

Kako se otok razlikuje od života u gradu?

U gradovima, pogotovo u Dubrovniku, ima više noćnog života. Mogu izaći vani i ne brinuti se je li me netko zna.

U Pučišćima svi znaju svakoga, što nije loša stvar. Ako izađem vani uvijek sretnem nekoga koga poznajem pa svoje vrijeme provedem s ljudima koje volim.

 

Postoji li nešto što Pučišća čini posebnijim od drugih mjesta na Braču? 

Osim što smatram da je jedno od ljepših mjesta na Braču, u Pučišćima se nalazi jedina klesarska škola u Hrvatskoj. Škola je poprilično mala, prima do 100 učenika godišnje. To nije začuđujuće jer je klesarstvo zanat koji je zastario, ali poslije te škole se mogu upisati jako dobri fakulteti.

 

Otočani imaju jedinstven naglasak, je li se teško sporazumjeti s ljudima na kopnu?

Jako je smiješno jer, što se tiče govora, ja svakoga razumijem, ali mene rijetko tko razumije. Najveći razlog tome je što ne mijenjam svoj govor čak i kad sam okružena ljudima koji ne pričaju kao ja.

Nisam bila svjesna da imam tako jedinstven naglasak dok nisam došla studirati u Dubrovnik. Naravno, u akademskom smislu ipak prilagodim govor da me se lakše razumije.

 

(privatna arhiva)

Za kraj, biste li preporučili život na otoku? 

Znam da je moje mišljenje pristrano, ali svakome bih preporučila život na otoku. Ako netko traži mirno okruženje i povećani osjećaj sigurnosti, onda je život na otoku život za njih.

 

 

Andrea Petrušić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada...

Ako se ne probudim - Lauren Oliver

Foto: facebook.com Ako se ne probudim je roman poznate američke književnice Lauren Oliver , autorice bestsellera Delirium i Pandemonium , a u ovom, još jednom djelu za mlade Lauren je pokazala zrelost i vještinu pisanju na posve novoj razini. Tko je čitao megapopularni Delirium zna što može očekivati: pitak stil, tečnu, nekompliciranu radnju te detaljnu razradu glavnog junaka/junakinje koji su autoricu vinuli u visine književne slave, a ni ova knjiga nije drugačija. Priča prati tinejdžericu Samanthu Kingston i uski krug njenih prijateljica kroz naizgled posve obično Valentinovo u srednjoj školi, no nakon što dan završi teškom prometnom nesrećom u kojoj Samantha pogiba, sve stvari kreću nizbrdo, a ponajviše samo vrijeme. Junakinja se sljedeće jutro budi u svojoj sobi, zbunjena, ali sretna, no te osjećaje ubrzo zamjenjuje panika kada shvati da se dan nesreće iznova ponavlja; u školi je proslava Valentinova, a navečer se održava zabava nakon koje će automobil sa Sam i njenim pr...

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...