Preskoči na glavni sadržaj

Antea Glavaš: Svakome bih preporučila život na otoku

 

Antea Glavaš je studentica prve godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku. Na prvi pogled se čini kao obična studentica, no mjesto iz kojeg dolazi je razlikuje od ostalih studenata. Antea Glavaš dolazi s otoka Brača, iz malog mjesta zvanim Pučišća. U ovom intervjuu otkriva izazove života na otoku kao i ljepote koji dolaze s tim.

 

(privatna arhiva)

Kako biste opisali svakodnevni život na otoku? 

Ovisi je li ljeto ili zima. Zimi je manje ljudi jer samo lokalci ostanu u mjestu. Mirnije je, ljudi se tad najviše okupljaju u kafićima i po svojim domovima.

Ljeti je drugačija priča. Dolazi na tisuće turista, život je tada življi. Ljudi koji imaju poveznice s Bračem dolaze nazad svojim domovima za tu ljetnu sezonu.

 

Koji su izazovi života na otoku?

Dosta smo ograničeni, ponajviše u zdravstvu. Otežano je kada je potrebno ići u bolnicu u Split zbog ozbiljnije ozljede, najbrža opcija bi bila helikopter.

Nisu samo ozbiljnije ozljede u pitanju. Prije par godina sam trebala ići u ortodonta i najbliži mi je isto bio u Splitu koji je udaljen sat vremena trajektom.

 

Kako se otok razlikuje od života u gradu?

U gradovima, pogotovo u Dubrovniku, ima više noćnog života. Mogu izaći vani i ne brinuti se je li me netko zna.

U Pučišćima svi znaju svakoga, što nije loša stvar. Ako izađem vani uvijek sretnem nekoga koga poznajem pa svoje vrijeme provedem s ljudima koje volim.

 

Postoji li nešto što Pučišća čini posebnijim od drugih mjesta na Braču? 

Osim što smatram da je jedno od ljepših mjesta na Braču, u Pučišćima se nalazi jedina klesarska škola u Hrvatskoj. Škola je poprilično mala, prima do 100 učenika godišnje. To nije začuđujuće jer je klesarstvo zanat koji je zastario, ali poslije te škole se mogu upisati jako dobri fakulteti.

 

Otočani imaju jedinstven naglasak, je li se teško sporazumjeti s ljudima na kopnu?

Jako je smiješno jer, što se tiče govora, ja svakoga razumijem, ali mene rijetko tko razumije. Najveći razlog tome je što ne mijenjam svoj govor čak i kad sam okružena ljudima koji ne pričaju kao ja.

Nisam bila svjesna da imam tako jedinstven naglasak dok nisam došla studirati u Dubrovnik. Naravno, u akademskom smislu ipak prilagodim govor da me se lakše razumije.

 

(privatna arhiva)

Za kraj, biste li preporučili život na otoku? 

Znam da je moje mišljenje pristrano, ali svakome bih preporučila život na otoku. Ako netko traži mirno okruženje i povećani osjećaj sigurnosti, onda je život na otoku život za njih.

 

 

Andrea Petrušić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

Preporuka: Najbolje od Stephena Kinga

Foto: screenrant.com Stephen Edwin King , poznat i kao "američki kralj horora", najprodavaniji je autor horor i triler žanra u svijetu i najuspješniji američki pisac ikad. Rođen je 21. rujna 1947. u Portlandu, u državi Maine. Rano djetinjstvo mu je obilježio odlazak oca koji je, pod izgovorom da ide kupiti cigarete, otišao i ostavio Stephenovu majku, Nellie Ruth Pillsbury, da se sama brine o njemu i posvojenom bratu Davidu. Zbog financijskih poteškoća bili su se prisiljeni često seliti, sve do 1958. kad se Nellie Ruth vraća u Maine da bi se brinula o bolesnim roditeljima. Još od djetinjstva pokazao je veliki interes za pisanje, pa je tako pisao kratke priče za razne fanzine, među ostalim i Dave's Rag – novine koje je pokrenuo sa bratom Davidom u nadi da će prodajom pomoći majci sa financijskim problemima. 1966. upisao je studij engleskog jezika na Sveučilištu Maine u Oronu, gdje je pisao tjednu kolumnu King's Garbage truck za studentske novine, te slao k

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.