"Kada
bi vrata percepcije bila pročišćena, sve bi se čovjeku prikazalo
onako kako jest...beskonačno. "Aldous Huxley uveo je tu
rečenicu i nazvao svoju knjigu o eksperimentiranju s meskalinom
"Vrata percepcije", a Jim je uzeo tu rečenicu i nazvao
band The Doors."
Ray
Manzarek "The Doors: Moj život s Doorsima"
Ova
rečenica Williama Blakea o "vratima percepcije" koju je
kasnije u svoje djelo "The marriage of heaven" uvrstio
Aldous
Huxley potaknula
je maštu legendarnoga Jima Morrisona koji je kasnije imao ulogu u
tvorenju potpisa slavnom psihodeličnom rock sastavu 60-ih: The
doors.
Ideja iza imena sastava je da se iza tih vrata, koja smo sami
zaključali tijekom odrastanja, krije drugi beskonačni svijet koji
nudi osjećaj potpune slobode i ispunjenosti. Bend se okupio na
okosnici između sladunjavih pjesmica "Love
me do"
Beatlesa i buntovne „Satisfaction“
"zločestih momaka" Rolling Stonesa i kročio u razdoblje
potpuno nove psihodelične atmosfere. To je bilo vrijeme „hippi
pokreta“ u drugoj polovici 20.st., koji je propagirao mirne
proteste protiv tadašnjeg sistema, želju za slobodom i rušenjem
razlika među ljudima, te seksualnu i psihodeličnu revoluciju. San
Francisco vrvio je od mladih dugokosih hippia koji su širili ideju o
ljubavi i miru među ljudima. Bio je to period Lennonvog "Bed
peacea ", Jefferson Airoplanove "White
rabbit",
festivala poput onoga u Woodstocku i Warholovih avangardnih slika.
Break
on trought to the other side
Jeste
li spremni zaviriti iza vrata percepcije? Ceremonija samo što nije
počela. Rođen je moderni Rimbaud, mračan, mističan i buntovan u
liku Jima Morrisona. Uronut u ekstatično raspoloženje koje se
nadvija nad opsjednutom masom sljedbenika. Mister Mojo Rising, kako
se Morrison volio nazivati, sramežljivo stoji okrenut leđima
publici, zatvorenih očiju, naslonjen na svoj mikrofon te svojim
dubokim, uspavljujućim glasom citira:
„As
I watch you glide
Falling through wet forests
On our moonlight drive, baby
Moonlight drive
Come on, baby, gonna take a little ride
Down, down by the ocean side“
Falling through wet forests
On our moonlight drive, baby
Moonlight drive
Come on, baby, gonna take a little ride
Down, down by the ocean side“
Njegove
guste kovrče uokviruju njegovo lice grčkog boga. S njegove lijeve
strane nalazi se lik Raya Manzareka nadvijen nad klavijaturama dok
mu glava mlatara u ritmu pjesme. Nevidljiva muza benda samozatajno
stoji na rubu pozornice, smješka se i divi energiji koju je
stvorila. Robby Krieger, tip sa masnicom na oku plete prstima po
gitari, stvara
zmijolike zvukove
i prati pjevača nad kojim sjaji aureola karizme. John Densmore
svojim šamanskim bubnjanjem komunicira sa duhovima i baca publiku u
trans. Vrata slobode su otključana.
Stvaranje
"kralja guštera"
James
Douglas Morrison
poznatiji kao "Jim" rođen je 8.prosinca 1943.godine u
horoskopskom znaku strijelca u Melbournu na Floridi. Kako život
najbolje sastavlja šale takvu je upravo smjestio i Morrisonu koji je
odrastao u strogoj obitelji i željom njegova oca koji je bio admiral
da mu sin jednoga dana postane marinac. Kao u inat očevoj ideji, Jim
je tijekom odrastanja iskazivao veći interes za umjetnost. Kasnije
Ray Manzarek, klavijaturist grupe navodi u biografiji grupe Jimovo
zanimanje za poeziju:
Mogao
vam je navesti autora i naslov svake knjige koju je posjedovao.
Izazivao
je ljude: “Okrenuti ću leđa. Uzmi knjigu s police, otvori je na
bilo kojoj stranici i pročitaj mi rečenicu - možda će mi trebati
više od rečenice, a možda nekoliko njih - ali ja ću ti reći
naslov i autora knjige. Ako pogriješim, ja plaćam pivo. Ako sam u
pravu ti plaćaš...Tecate ili Coronu.“ Devedeset posto vremena pio
je besplatno pivo.
Možda
je upravo taj vojnički način odgoja u njemu uklesao bunt protiv
autoriteta i želju za destrukcijom koji su ga pratili kroz cijeli
njegov život i karijeru.
Evolucija
rock šamana
Morrison
ističe jedan od najznačajnijih trenutaka koji je ostavio utisak na
njegov život. Taj trenutak dogodio se dok je putovao sa obitelji u
Novi Meksiko. Na putu su se zaustavili zbog nesreće u kojoj je
stradala grupa Indijanaca.
"Sve
što sam vidio bila je čudna crvena boja i ljudi kako leže
unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao
iskopati vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osjetio da ni oni ne
znaju šta se dogodilo, više nego što sam ja znao. To je bio prvi
put da sam osjetio strah... i osjetio sam u tom trenutku da su duše
tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su
sletjele u moju dušu, a ja sam bio poput spužve, spreman da sjedim
tamo i upijam”.
To
iskustvo kasnije spominje u pjesmi "Peace
Frog",
a iz toga događaja proizlazi i njegovo zanimanje za šamanizam.
Sveučilište
UCLA
U
siječnju 1964.godine odlazi na studij filma u Los Angeles na UCLA
sveučilište.
Upravo je ta njegova odluka i stanica na sudbinskom putu bila
presudna da upozna Raya Manzareka, klavijaturista Doorsa. Možda su
ih upravo povezali slični ukusi u umjetnosti ili pak naklonost
prema Godardovim filmovima, obožavanje Marlen Dietrich ili možda
Jack Keouracevev autobiografski roman "Na cesti".
Stvaranje
modernog Rubinsteina
Ray
Manzarek rođen
je 12.veljače. 1939.godine u Chicagu. Njegovi korijeni sežu iz
Poljske gdje je on treća generacija predaka koji su došli iz južne
Europe u Ameriku. Tijekom odrastanja trenirao je košarku, no njegova
maštanja da postane uspješan hvatač rasplinula su se kad su mu
rekli da nije dovoljno visok za tu poziciju. Nakon te kratke
košarkaške slave roditelji su ga potakli da se okuša u glazbi
upisavši ga na satove klavira. Tako je započela njegova evolucija
od pokušaja sviranja klasike na malom izrezbarenom pianinu do
boogie woogia na stride klaviru, da bi završila na bluesu. Tako je
Manzarek zaglibio u čari bluesa i zavolio njegove ranjive tužne, a
opet moćne note i provodio sate uz radio kako bi uhvatio nove hitove
John Lee Hookera.
Dva
velikana tog Novoga vala 60-ih, Manzarek i Morrison uvidjeli su da
dijele slične stavove na područjima umjetnosti, idejom o političkoj
slobodi i stilu življenja. Za pretpostaviti je bilo da će se
prepoznati na sveučilištu te da će njihovo iskustvo koje su
pridobili na studiju kinematografije pokušali utjelovili u karakter
Doorsa. Nastup ispunjen dramom, jakim emocijama, stravom, srećom i
tugom, kako navodi Manzarek u autobiografiji grupe.
Sweet home Chicago
Svijet
je na početku 60-ih i Chicago se kupa u sauni vrućih molova
bluesa.
Howlin
Wolfov hit “Smokestack
lighting, shining just like a gold”
proteže se kroz užarene ulice Chicaga. Obožavatelji bluesa
uzbudljivo traže njegove ploče na javnim tržnicama, uličini
izvođači veselo ponavljaju ”Oh
baby don't you want to go , Come on back to that same old place,
Sweet home Chicago“,
dok u noćnim klubovima bujne crnkinje plešu na hipnotizirajuće
riffove Muddy Watersa i njegov zavodljivi „
Then the world will know thats a hoochie coochie man.“,
koji se stapa sa znojem i dimom kluba. Zasigurno možemo reći da je
upravo blues bio jedan od „krivaca“ koji je članovima Doorsa
iskazao kako muzikom prenijeti emociju duševne boli i patnje što je
Manzarek opisao u knjizi :
“
No kad sam čuo tu glazbu ,
pomislio sam, oh, moj Bože! Ovo je najnevjerojatnija glazba koju sam
ikad čuo. Ima nekakvu svoju zmijolikost. Ima ritam, ima gnjev,
strast i samilost. Pjevačev je glas bio tako pun mudrosti i tako pun
bola. Mudrost i bol u istom trenutku u vremenu. Glazba je bila
žalobna, duboka i teška. Znate li kakva je bila? Bila je poput
ruske klasične glazbe. Kao Tchaikovski, Prokofjev i Stravinski. I
kako Bartok i Smetana. Kao Chopinova poloneza. Kao nekakva slavenska
glazba .Teška, duboka i žalobna. Spoji to s dvočetvrtinskom ritmom
i I:IV:V, dvanaest taktom blues progresijom i ovaj se čikaški
dječarac našao na sedmom nebu. The blues! To je bilo to.
Nastanak
Doorsa
Sredina
je ljeta i pakleno je vruće, školovanje na sveučilištu je gotovo
i budući članovi Doorsa približavaju se svojoj sudbonosnoj odluci
da oživotvore bend. Manzarek i Morrison susreću se nekoliko mjeseci
nakon završetka fakulteta na plaži Santa Monica. Izležavajući se
na pješčanoj plaži dolaze na ideju osnivanja benda svjesni sve
većih troškova samostalnog života i pokušavajući naći način da
nešto zarade. Morrison je sklapao kraj s krajem živeći neko
vrijeme kod prijatelja dok je Manzarek živio sa svojom budućom
suprugom Dorothy Fujikawom u podstanarstvu.
„Summer's
almost gone
Almost gone
Yeah, it's almost gone
Where will we be
When the summer's gone?“
Almost gone
Yeah, it's almost gone
Where will we be
When the summer's gone?“
Za
Doorse je svakako to ljeto bilo produktivno. Na jednoj od seansi
poznatog gurua slavnih Maharishia upoznaju budućeg gitaristu Robby
Kriegera i bubnjara John Densmorea. Bend formiraju 1965. godine te se
bacaju na stvaranje novih glazbenih komada. S obzirom da nisu imali
basista, Manzarek je bio zadužen za sviranje riffova na
klavijaturama. Počinju nastupati sa već nekoliko budućih hitova
kao što su "Light
my fire"
koju je napisao Krieger i Morrisonovom "Break
on trought (To the other side)“ .
Prvi nastupi bili su im u lokalnom klubu „The London fog“ i
kasnije u nešto popularnijim „Wiskey a go go“ u Kaliforniji.
Uživljeni u stvaranje novih glazbenih poslastica uplaćuju najam
prostora za vježbanje. Već tada se počinje javljati agresivno i
destruktivno lice Morrisona ili kako ga Manzarek naziva Jimbo. Jim je
bio sklon pretjeranom alkoholiziranju i neobuzdanom korištenju
ostalih opijata što bi probudilo Jimba u njemu .Njegova cijelonoćna
druženja sa "lošom ekipom" i neumjerenost u alkoholu
bili su ključni za njegovo postepeno propadanje što na privatnom,
što na poslovnom području. Nakon mnogo odbijenica od strane
diskografskih kuća ulaznicu u svijet slave im daje producent Paul
A.Rotchild.
Nakon potpisanog ugovora sa diskografskom kućom Electra
records,
intenzivno počinju raditi na stvaranju novih pjesama za album. Ubrzo
je svaki teenager tražio da puste na radiju onu cool stvar od
Doorsa. Momci su počeli puštati kosu kako bi imali frizure slične
njihovim boemskim, a sve djevojke željeli su upoznati zgodnog
Morrisona.
Light
my fire
Njihov
prvi album izašao je 1967. godine i bio je jednostavnog
naziva „The Doors“. Neobičan spoj rocka, bluesa, jazza, klasične
glazbe i poezije. Rezultat je bio pun pogodak. Njihov prvi veliki hit
"Light my fire"
zasigurno je uspio zapaliti glazbenu scenu, svrgnuti sa Bilbordove
top 100 liste velike Beatlese i Stonse i uspeti se pravo do prvoga
mjesta. U albumu je predstavljena obrada Willy Dixonove blues pjesme
"Back
door man"
i prerada kazališne pjesme Bertolta Brechta i Kurta Weiila "Alabama
song".
Nadalje, na albumu su se mogu pronaći singlovi "Crystal
ship",
sa mističnim i romantični raspoloženjem, "End
of the night","Soul
kitchen"
i jedanaestominutna epska"The
end". Veći
dio pjesama u originalu su duže trajale, no s obzirom da su se
emitirale na radiju morali su ih skratiti.
"Oh
tell me where your freedom lies
The streets are fields that never die
Deliver me from reasons why
You'd rather cry, I'd rather fly"
The streets are fields that never die
Deliver me from reasons why
You'd rather cry, I'd rather fly"
Morrison
ili kako su ga kasnije prozvali "kralj
guštera"
ubrzo postao je jedan od najpopularnijih i najkarizmatičnijih
pjevača. Obožavatelje je svojim "šamanskim" ritualnim
plesom i dubinom kojom su odisali njegovi hitovi dovodio u ekstazu.
Naslovnice novina vrvjele su vrućim naslovima koji su izazivali
veliki interes da se pročita još jedan članak o ekscentričnom
ponašaju Morrisona. U nekoliko navrata Doorsi su izbjegli zatvorsku
kaznu plaćanjem jamčevine u iznosu od 50.000 dolara zbog kršenja
reda, poticanja nasilja na koncertima, javnog obnaživanja i
šokantnih izjava. Slična sudbina pratila je i nastup na javnoj
televiziji u emisiji Eda
Sullivana.
Tijekom nastupa Morrison nije promijenio dio pjesme za koji je Ed
smatrao da aludira na pušenje marihuane „Girl
we couldn't get much higher“.Nakon
tog kontroverznog pojavljivanja na televiziji mnoge televizijske
emisije zaključale su vrata njihovim eventualnim gostovanjima.
Love
Street
„She
lives on Love Street
Lingers long on Love Street
She has a house and garden
I would like to see what happens
She has robes and she has monkeys
Lazy diamond studded flunkies“
Lingers long on Love Street
She has a house and garden
I would like to see what happens
She has robes and she has monkeys
Lazy diamond studded flunkies“
Za
pretpostaviti je da je djevojka koja živi u „Ulici ljubavi“
bila sitna crvenokosa Pamela
Courson, koja
je pratila uspon Doorsa gotovo od samog početka. Unatoč mnogim
djevojkama s kojima se Morrison družio tijekom karijere, Pamela se
deklarirala kao njegova stalna djevojka. Prema Manzareku njihova veza
bila je burna i puna svađa ponajviše zbog Morrisonovog zabavljanja
sa drugim djevojkama. Jedna od njih bila je glazbena novinarka
Patricia Kenelley, s kojom je Jim stupio u brak putem keltskog
poganskog obreda. Brak nije bio legalan i Morrison je njegovo
sklapanje smatrao čistom zabavom, tako da ga njegova "ženidba"
nije spriječila u njegovim daljnjim ljubavnim druženjima sa
brojnim groupi djevojkama. Jim je također imao ljubavnu aferu sa
Nico iz Velvet Undergrounda i ženskog vokala Jefferson Airoplanea,
Grace Slick. Usprkos velikom broju djevojaka s kojima se Morrison
zabavljao svu svoju ostavštinu u oporuci je ostavio Pameli Courson
koja je na kraju i provela zadnje dane njegova života s njim. Pamelu
je zadesio sličan kraj života kao Morrisona. Preminula je tri
godine nakon Jima u 27-oj godini.
Glazbeni
put Doors-a
1968.godine
u prodaju je izbačen je album „Strange
days“.
Svijet glazbe ulazi u razdoblje psihodelije. Beatlesi objavljuju svoj
psihodelični "Sgt. Pepper's lonely hearts club band", a
Stonsi "Beetwen the buttons". Doorsi se okreću novom
trendu, pa tako na albumu prevladavaju psihodelične pjesme s temom
smrti i propadanja. Najuspješniji singlovi bili su: Kriegerove
"Love
me two times"
i "People
are strange",
te jedna od starijih Morrisonovih pjesama "Moonlight
drive".
Album opet zatvara jedna dugominutna "When
the music over".
Doorsi su
promovirali novi album na koncertima diljem SAD-a. „Kralj reptila“
od svakoga koncerta nastojao je napraviti show izazivajući publiku
svojim plesom, uskim kožnim hlačama i bacanjem po pozornici, tako
mameći uzdahe brojnih obožavateljica.
Nakon
dva uspješna albuma idući na redu bio je
"Waithing
for the sun"
iz 1968. godine. Doorsi su publici ponudili nekolio rock balada poput
"Love
street",
"Wintertime
love","Summer
is almost gone"
i "Yes,the
river knows".
U drugu ruku tu se nalazi i nekoliko dinamičnijih singlica kao
"Hello, I love you" i
"Spanish
caravan"
sa spojem rock i flamenco zvuka. Album ne gubi svoj mračno-konfuzni
karakter pjesmama "Not
to touch the earth","My
wild love" i
snažnom pjesmom sa antiratnom tematikom "Unknown
solider"
"Please
believe me
If you don't need me
I'm going, but I need a little time
I promised I would drown myself in mysticated wine"
If you don't need me
I'm going, but I need a little time
I promised I would drown myself in mysticated wine"
Manje
više sve pjesme sa albuma su pisali Morrison i Krieger. Slična
situacija bila je i na slijedećem albumu „Soft
parade“
iz 1969. godine. Jima sve više zamjenjuje njegova lošija polovica
Jimbo. Sve više vremena provodi sa svojim "drugim Doorsima"
tj. ekipom s kojom je volio provoditi noći po pubovima. Propuštao
je sve više proba, a kad bi se pojavio nije bio u stanju pjevati.
Članovi benda savjetovali su ga da uzme pauzu od snimanja i
koncerata na neko vrijeme i krene se liječiti od depresije i
alkoholizma. Rezultat takvog Jimbovog ponašanja očituje se i u
uspješnosti albuma. Publika i kritičari ocijenili su ga najlošijim
do tada. Unatoč lošim kritikama, na albumu se nalazi nekoliko
uspješnih singlova "Tell
all the people","Whishful
sinful",
"Wild
Child"i
senzualna
"Touch
me“.
Back
to blues
Nakon kratke stanke, poslije
puštanja "Soft parade", napunjeni elanom i u dobrom
raspoloženju, započinju se naoružavati hrpom novih pjesama. No
razjarenog Jima nije bilo na vidiku. Ostvaren je još jedan Jimov
san. Objavljena je njegova zbirka poezije "The
lords and the new creatures".
Morisson je ponajprije sebe nazivao pjesnikom, a tek onda rock
zvijezdom i pjevačem grupe The Doors. Pjesme su uvrštene u novi
album "Morrison
Hotel" izdan
1970. godine. Album predstavlja povratak blues zvuku. Blues, rock,
soul i jazz ritmovi miješaju se sa tekstovima
melankolično-destruktivnog karakter Morrisona. Album je podijeljen
na dvije strane nazvane prema barovima gdje su članovi grupe
provodili vrijeme – „Hard Rock Cafe“ i „Morrison Hotel“.
Hard Rock Cafe otvara svoja vrata sa "Roadhouse
of blues"
i zagrijava atmosferu sa angažmanom harmonike i klavira. Blues
zvukom odišu i "You
make me real","
Peace
Frog"
i "Maggie
M'Gill".
Unatoč blues atmosferi, Doorsi ne gube svoj karakter u kojim se
isprepliče ideja postojanja i smrti, tako na albumu pronalazimo
"Queen
of the highway",
"Blue
sunday"i
"Ship
of fools".
Pjesme "Indian
summer"
i "Waithing
for the sun"
koje su već prije uvrštene u prethode albuma možemo pronaći i u
Morrison hotelu.
Posljednji
album snimljen sa Morrisonom bio je „L.A.
Woman“ 1971.
godine..
Stvoren je kao nastavak na Morrison Hotel i njegovo blues
raspoloženje. Album se otvara sa "The changeling i veselom
brzom ljubavnom pjesmom "Love her madly". Producentsku
palicu albuma preuzima Bruce Botnick. Album se rascvjetava sa
„L.A.woman“
i zadržava kvalitetu sa obradom Lee Hookerove zavodljive „Crawling
King Snake“,
“Maggie
Mchill“,
“Been
down so long“ da
bi
zaokružio priču sa legendarnom "Riders on the storm".
Ista stvar je obrađivana više puta od strane mnogih poznatih
pjevača.
When
the music is over
"Sebe
doživljavam kao sjajnu plamteću kometu. Ljudi zastaju bez daha
gledajući u nebo. Sljedećeg trenutka više me nema, otišao sam...
A oni nikad više neće biti isti niti vidjeti išta slično... I
neće moći da me zaborave - nikad!"
Jim
Morrison
Za
vrijeme snimanja albuma L.A.woman Morrison je optužen i osuđen na
zatvorsku kaznu od 13 godina zbog kontinuiranog kršenja reda i mira,
vulgarnost u javnosti i obnaživanja. Pravo rješenje za Morrisona se
tada činio bijeg od osuda publike i svijetla reflektora, a pravo
mjesto za odmor bio je Pariz. Victor Hugo, Charles Baudelaire,
Verlaine,a sada i Morrison pronalazili su svoju inspiraciju u duhu
grada ljubavi. I onda, ništavilo, smrt ,THE END.....vrata percepcije
se zatvaraju za njim i on postaje slobodan na drugoj strani baš
poput svojih kolega pjesnika. Možda je preminuo od srčanog udara,
predoziranja ,možda je u pitanju bilo ubojstvo, a možda je odmaglio
na drugi kontinent i promijenio identitet jer mu je slava postala
pretežak teret. Niz pogađanja, nadanja fanova ,laži i glasina.
Jedno je sigurno, spiritualna muza koja je pratila band nestala je, a
muzička scena izgubila je jednog od najvećih umjetnika dvadesetog
stoljeća. Njegova prva životna inkarnacija je završila, ali njegov
duh skriven u njegovoj poeziji, isprepleten sa melankoličnim
molovima i hipnotičkim rifovima uvijek će novim generacijama
raspirivati maštu dok će ih vjerna muza Doorsa nježno držati za
ruku i povesti na put u neke nove svjetove koji se kriju iza vrata
percepcije.
"When
the music's over
When the music's over, yeah
When the music's over
Turn out the lights
Turn out the lights
Turn out the lights, yeah"
When the music's over, yeah
When the music's over
Turn out the lights
Turn out the lights
Turn out the lights, yeah"
Paula
Kristović
Odličan tekst. Sve pohvale autorici!! ����������
OdgovoriIzbrišizajam ponuda
OdgovoriIzbrišitrebate brzi zajam potreban kredit za kupnju kuće, za posao, za kupnju automobila, kupiti motocikl, stvoriti svoj vlastiti posao. Mi dati osobne kredite od 2.000 € do 800.000 €, sa stopom kupon od 3%. Ako ste u potrebi poduzeti kontakt sa mnom na moj e-mail adresu.
E-mail: stephannefillon@gmail.com