Preskoči na glavni sadržaj

Jasan i glasan poziv Planete Zemlje


U 6 sati i 20 minuta u nedjelju 22. ožujka 2020. godine jak potres zatresao je glavni grad Zagreb. Magnituda potresa bila je 5,3 prema Richterovoj ljestvici. Trajalo je 10-ak sekundi. Ljudi su panično izletjeli iz svojih domova u pidžama, kućnim ogrtačima i dekama. Zabrinuti zbog potresa, a već u strahu zbog virusa.
Nakon apeliranja, moljenja i zahtjevanja ministra Vilija Beroša, Davora Božinovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i mnogih drugih s državnog vrha kojima je uloga smirivanje naroda i postavljanje novih mjera i zakona u skladu sa novonastalom situacijom, narod je konačno shvatio da je najpametnije ostati u svojim domovima. Ne biti zarazan i ne biti zaražen. Ostaneš doma, spasiš sebe, svoje bližnje, ali i druge ljude oko sebe. Sreća u ovoj nesreći su ti novi zakoni u kojima je ljudima ograničeno izlaženje iz svojih domova i preporučena je izolacija. Sreća u ovoj nesreći je to što je bilo rano nedjeljno jutro. Ljudi u svojim domovima, u snu, ne idu na posao. Urušavale se zgrade, krovovi dok je većina naroda bila u krevetu. To je ta sreća u nesreći. Mnogi će reći: ''Nijedno zlo ne ide samo'', ne videći da epidemija kojeg nazivaju zlom, ovaj put je spasila mnoge ljudske živote. Oduzela u mnogim državama, ali u našem jedinstvenom slučaju je spasila.
Danima prije potresa ljudima je rečeno da se ne izlazi iz domova, a nakon potresa ljudi su morali izaći iz zgrada, kuća... Dok je epidemija vani. Pored toga, i sunce se povuklo nakon niza sunčanih dana. Nastupila je hladnoća. 22. ožujka 2020. godine mnogi novi životi došli su na ovu planetu. Međutim, nije svakom novorođenčetu bilo isto. Oni koji su rođeni tog dana ili danima prije u Hrvatskoj, tog jutra morali su sa svojim majkama stajati ispred bolnice, mjesta svog rođenja, zbog mogućnosti urušavanja. Strah i panika glavni saveznici u ljudskim životima u mjesecu ožujku. Neki svjesni situacije, neki nesvjesni. Oni koji su svjesni shvaćaju da je ovo podsjetnik Planete Zemlje. Njezino buđenje. Jer počelo je proljeće - na kakvo ljudi nisu navikli. Bilo je sunca. Pravo proljetno. Ali nije bilo ljudi. Pustoš. Po neki čovjek na putu. Ljudi u svojim domovima, okruženi svojom obitelji. Misle da im je oduzeta sloboda, ne shvaćajući da im je sloboda data. Sloboda kao vrijeme što ga konačno provode sa svojim obiteljima. Svojom djecom, mužem, roditeljima... Sloboda kao vrijeme za sebe. Započeti ili promijeniti neke životne navike. Pročitati knjigu, pogledati film. Uzeti predah od užurbanog načina života. Netko možda po prvi put pogleda u noćno nebo i primjeti kako su zvijezde prekrasne. Nema aviona. Zemlja diše. Zrak se pročistio. Ulice se odmaraju. Prometa gotovo da nema.
Ovo je jedan vrlo jasan i glasan podsjetnik svim ljudima. Da se vrate sebi. Da provode vrijeme s obiteljima. Da borave u prirodi. Da čuju cvrkut ptica, šum mora, miris proljeća. Da pomažu jedni drugima. Da osjete život koji im je dat. Oni ga Zemlji nisu dali, oni su joj ga oduzeli. A što je ona njima sve dala... I zato je ovo jasan i glasan poziv Planete Zemlje. 

Martina Vico 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.