Dioklecijanova palača simbol je Grada Splita i jedan od najsačuvanijih spomenika rimskog graditeljstva na svijetu. O njenoj svjetskoj važnosti najbolje govori činjenica da se od 1979. nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Oko 300. godine dao ju je izgraditi rimski car Dioklecijan. Svojim oblikom nalikuje kastrumu – vojnom logoru pravokutnih ulica karakterističnom za Rimsko carstvo, a kao takva napravljena je zbog opasnosti od mogućih naleta barbarskih plemena. U južnom, raskošnijem dijelu, bile su smještene carske odaje s pogledom na more. Sjeverni dio je bio rezerviran za vojsku, poslugu i razna skladišta. Palaču je car izgradio kako bi nakon abdikacije s prijestolja mogao uživati u mirnom životu za kojim je toliko vapio, a u mirovini je provodio vrijeme sadeći povrće u vrtu palače. Prema zapisu rimskog kroničara Aurelija Viktora, datiranom pedesetak godina nakon careve smrti, kada su tri godine nakon abdikacije Dioklecijana zamolili da se vrati na prijestolje, on je to glatko odbio govoreći kako nema te cijene za koju bi se odrekao sreće, spokoja i mira koji osjeća dok uređuje svoj vrt. Ipak, careva sreća nije bila dugog vijeka, on umire pod nikada razjašnjenim okolnostima ni deset godina nakon abdikacije.
Njegovom
smrću, počinju prvi preobražaji palače. S obzirom da je palača bila u posjedu
rimskog dvora, u početku je služila kao utočište prognanim članovima carskih
obitelji, a najbitniji događaj zbio se krajem šestog stoljeća, kada iz netom
(od strane Slavena) razrušene Salone dolaze prognani stanovnici koji unutar
zidina palače pronalaze svoje utočište. Tada započinje i masovnije naseljavanje
unutrašnjosti. Palača je pitkom vodom bila opskrbljivana akvaduktom dugim više
od devet kilometara, koji je vodu dovodio s izvora rijeke Jadro. U srednjem
vijeku, izgrađene su brojne kuće na slobodnim prostorima gradskih ulica i
trijemova, a grad se sve više počinje širiti i izvan zidina. Moderno doba sa
sobom je donijelo promjene u unutarnjem izgledu palače, koji se mijenja pod
utjecajem turističke komercijalizacije samog objekta, pa danas u staroj jezgri na
svakom koraku pronalazimo apartmane i hostele.
Osamdesetih
godina u povijesnoj jezgri Splita živjelo je oko četiri tisuće ljudi, a prema
posljednjem popisu iz 2011. taj se broj prepolovio. Novi popis, koji će se
provesti ove godine, sigurno će pokazati kako se taj trend ne mijenja, te u
palači svake godine živi sve manje i manje ljudi.
Ivan
Amižić
Primjedbe
Objavi komentar